Ponekad treba oprostiti da nađemo spas
Ponekad moramo pasti duboko ispod tla da bi se odrazili putem neba
Zamotati se u bijelo da nađemo boje
Koračati hitro da bi sustigli tišinu
Lucidno sanjati svakim danom
Ponekad se treba ogoliti do kosti da prekinemo strah
I mirovati da se stiša oluja duše
Ponekad je glas Mjeseca najveća propovijed
A dah zore oslobođenje
Ponekad treba zatvoriti mnoga vrata
Zaključati ih lokotom i baciti svaki ključ
Sloboda je koračati sa svojom sjenom
Sloboda je osmjehivati se odrazu u vodi
Ponekad moram dodirivati prošlost da nađem zaboravljeni djelić
Ponekad me vuče prema gore i tlo me ne drži
Pete i prsti postaju lako lebdeći
Koljena drhteća
Snježnoplavi blues je sve slađi
Ramena i ruke podižu se i postaju nemir..
Post je objavljen 15.05.2012. u 19:40 sati.