Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.
Složimo li se s ovom tvrdnjom kako je povijest svjedok vremena i svjetlo istine onda možemo shvatiti strah ili nervozu koja se u posljednje vrijeme javlja kod novoizabrane političke elite. Svjedoci smo kako ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić traži ukidanje Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata i njegovo pripajanje Ministarstvu hrvatskih branitelja. Postavlja se pitanje što ovim potezom ministar u stvari želi napraviti. Lako možemo doći do zaključka kako se na ovaj način Ured želi staviti pod izravnu političku kontrolu, kako bi se cenzurirali podaci do kojih bi Ured mogao doći provodeći istraživanja.
Prema podacima MUP-a na području Hrvatske nalazi se preko 600 masovnih grobnica, (istrage obuhvaćaju razdoblje rata i poraća, no broj masovnih grobnica iz poraća je daleko veći), a broj mogućih žrtava koje se u tim grobnicama nalaze, prema njihovim procjenama, doseže oko 89 tisuća. Budući da je od zločina proteklo 65 godina, svako odgađanje znači smanjivanje broja svjedoka ili onemogućavanje izvršenja zadaće Ureda.
Ivan Fumić, nekadašnji djelatnik KOS-a i vojni tužitelj JNA, koji se i unatoč činjenici da je 1945. g. imao svega 12 godina, transformira u člana Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, najavio je kako će njihov Izvršni odbor predložiti Hrvatskom saboru prestanak pokroviteljstva nad komemorativnim svečanostima kojima se svake godine obilježavaju žrtve Bleiburga. Fumić je hrvatskoj javnosti poznat po izjavama da nakon II. svjetskog rata nije bilo partizanskih i komunističkih zločina, nego je na Bleiburgu, kako je jednom rekao, «pokopano 20 ustaša koji su se odbili predati partizanima pa su se sami ubili». Možda bi trebalo Fumića i drugove odvesti na jedno putovanje Hrvatskom i susjednom Slovenijom. Masovne likvidacije predanih pripadnika OS NDH, slovenskih domobrana, četnika i Kozaka izvodile su se bez ikakva suđenja ili istrage. U prilog ovoj tvrdnji imamo bezbroj dokaza, ovdje ću spomenuti samo svjedočenje Sime Dubajića koji u intervjuu za Slovensku televiziju detaljno opisuje što se događalo, navodeći mjesta i imena onih koji su vršili pogubljenja. Na području Slovenije evidentirano je oko 600 masovnih grobnica. U njima se nalaze pogubljeni vojnici i mnogi civilni zarobljenici. Masovne grobnice mogu se podijeliti u četiri skupine: kraške jame, rudarska okna, protutenkovski i borbeni rovovi te obične jame koje su iskopali sami zarobljenici. Istraživanja u Sloveniji su utvrdila sljedeće masovne grobnice: Huda jama kod Laškog, Kočevski Rog, krematorij u Slovenskoj Bistrici, Tezno kraj Maribora i dr. Na području Hrvatske to su: Jazovka, Kalnik kod Križevaca, Maceljska gora, Novi Marof, Zagrebačka gora, područja kraj Bjelovara, Čazme, Gline Gospića, Jasenovca, Karlovca, Knina, Ogulina, Otočca, Siska te brojna, manja grobišta duž križnih puteva.
Nakon istraživanja rudarskog rova sv. Barbare, na području Hude jame, i pregleda žrtava došlo se do spoznaje da su uglavnom stradale od udarca tupim predmetom, oni koji su pokušali pobjeći ustrijeljeni su u leđa. Pretpostavlja se da je dio zarobljenika bačen u rov još živ s obzirom da se neki drže za ruke, a vjerojatno su bili još pri svijesti kad su ih krvnici zalili vapnom, koje je popucalo, što znači da su se pomicali. Dr. Jože Balažić, predstojnik ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu navodi: «Ne možete si predočiti koliko su ti ljudi trpjeli. Vidi se kako su se rukama pridržavali jedni za druge i penjali jedan preko drugoga. Smrt nije bila nimalo brza». S obzirom da ovaj rov nije istražen do kraja pretpostavlja se da samo ovdje ima 1000 žrtava. Jedna od najbolje istraženih masovnih grobnica je ona u Teznom kod Maribora. Većina kostura imala je laktne i nadlaktne kosti vezane žicom, a nekima su vezivani i donji ekstremiteti. Tu je pronađeno mnogo identifikacijskih znakova koji potvrđuju narodnost i status žrtava- vojničko znakovlje, vojničke cipele, značke na džepovima, prsteni, obični i vjenčani, novčanici, žlice, pribor za brijanje, zlatnici. Prema tome zaključeno je da većina kostura i osobnih predmeta pripada vojnicima NDH. Na području Teznog stradalo je oko 15 000 ljudi, a od toga broj stradalih Hrvata iznosi 12 000. Kakvo bi nam objašnjene ovih spomenutih činjenica Fumić i ostali istomišljenici mogli dati?!
Vjetar u leđa, onima koji žele pod svaku cijenu umanjiti zločine koji su počinjeni u vrijeme vladavine komunizma, daje i predsjednik Republike Ivo Josipović. Predsjednik Josipović prilikom nedavnog obraćanja Knesetu, izraelskom parlamentu, izjavljuje kako se unutar korpusa hrvatskog naroda «pojavio i bio prihvaćen , jedan od najužasnijih zločinačkih nacističko kolaboracionističkih režima u Europi». Josipović dalje dodaje: «Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu...»
Ovom izjavom Josipović je u stvari hrvatski narod okvalificirao kao genocidan narod, što bi u budućnosti za Hrvatsku moglo imati nepopravljive posljedice. Treba napomenuti kako hrvatski narod nikada nije vodio osvajačke ratove i u njegovim redovima nije moguće pronaći niti jedan državno-politički dokument koji bi išao za istrebljivanjem drugih naroda. Ovim se ne mogu pohvaliti mnogi drugi narodi u Europi, koje nam stalno nameću kao uzore u svemu i svačemu. Francuzi su svoje Židove strpali na Francusku državnu željeznicu i poslali ih za Aushwitz, slično su postupili Mađari, Latvijci i drugi. Međutim, još nisam čula francuskog predsjednika Sarkozya kako govori o «zmiji» u francuskim srcima.
Josipović se na ovaj način svrstao uz jugoslavensko-velikosrpske mitove i laži zbog kojih je hrvatski narod tijekom 45 godina jugokomunističke tiranije bio izvrgnut progonima. Daje znak svim starim protivnicima hrvatske slobode da je opet došlo njihovo vrijeme, da se ne moraju zabrinjavati zbog možebitne istrage komunističkih zločina, nego ,štoviše, prijeći u ofenzivu.
Prof. dr. Branimir Lukšić smatra kako je zmija, koja i dalje živi u Hrvatskoj, ona marksističko-komunističkog predznaka. Zmija je biblijski simbol Sotone, neprijatelja Božjega, koji je u pobuni protiv Boga svojatao za sebe svemoć i sveznadarstvo. Ta je zmija i danas aktivna u Hrvatskoj u vidu marksističkog komunizma, ideologije koja je u svijetu pobila preko 150 milijuna ljudi samo zato što su bili «klasni neprijatelji», što su se rodili na krivoj strani društvene pregrade, a koja je kod nas odgovorna za zločine na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Macelju, Jazovci i drugim stratištima.
Utjecaj te zmije osjeća se na svim područjima javnog života Hrvatske. Živahnost te zmije je posljedica činjenice da joj, ni nakon pobjede nad komunizmom, hrvatski narod nije odlučno rekao.: «Goni se Sotono!». Ta zmija danas vodi podmukli rat u Hrvatskoj protiv tri najvažnija stupa društva – obitelji, vjerske zajednice i nacionalne države.
Ante Starčević je jednom rekao: «Što tuđinac jedva poželiti usudio se, to učini izmet Hervatske protiv Hervatskoj, i to bez da ga itko, bez da ga išta odbiti mogaše».
Nitko ne osporava da su se u vrijeme NDH događali zločini, da je postojao Jasenovac, međutim, ne mogu ne zapitati se zašto se uvijek u prvi plan stavljaju ustaški zločini, a nikako se ne spominju komunistički zločini, kao da ih nije bilo. Zar žrtva nije žrtva, ili sve žrtve možda nisu jednake?
Kaže se kako je pravda spora, a istina slijepa, ali ja se nadam da će pravda ipak doći do cilja, a istina skinuti povez s očiju i osvijetliti našu prošlost, kako bi nam budućnost bila bolja.
Kristina Pešo
Post je objavljen 13.05.2012. u 13:48 sati.