O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrjeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko tihu propast sprema.
A.G. Matoš
Nisu najsretnija vremena u kojima živimo. Svakodnevno svjedočimo o stečajevima nekada uspješnih tvrtki. Ljudi gube radna mjesta. Oni koji i rade ne primaju redovito plaću, ili je ne primaju uopće. Mladi po završetku školovanja završavaju na burzi rada itd. Koji je uzrok svim tim negativnim pojavama u našem društvu?
Devedesetih smo, nakon gotovo tisuću godina nastojanja i prolijevanja krvi, stekli neovisnost. Ostvarili smo san kojemu su naši preci težili stoljećima i zbog kojeg su polagali svoje živote. Izašli smo kao pobjednici u Domovinskom ratu, oslobodivši okupirana područja. I što se onda dogodilo? Što se događalo sve ove godine da smo se našli u ovakvoj situaciji?
Dakle, 1995.godine je završio rat. Nedugo zatim mirnom reintegracijom je vraćena Slavonija. Bilo je potrebno krenuti u obnavljanje zemlje, vraćanje u život nekada okupiranih područja, izgradnjom infrastrukture i povratom prognanog stanovništva. Započelo se s tim procesima. Sve to vrijeme uočava se da većina poduzeća posluje s gubicima, pristupa se njihovoj privatizaciji, budućnost će pokazati i ne na najsretniji način. Tvrtke su se davale podobnima, koji su ih doveli do propasti. Posljedica svega toga je da danas imamo nerazvijenu industriju (pitanje je je li uopće išta ostalo od industrije), i velik broj umirovljenika. Dolazi 2001.godina, novi val stečaja, otpuštanja, sumnjiva privatizacija, kriza, rat kao i da dalje traje. Međutim, izgrađuje se autocesta, građevinarstvo doživljava veliku ekspanziju, gradi se na sve strane. Izgledalo je kako je sve krenulo nabolje, da smo na putu da postanemo nova Švicarska. Kroz sve ovo vrijeme vršimo progon hrvatskih branitelja, koji i dan danas traje. Radimo što niti jedna zemlja u povijesti ljudske civilizacije nije učinila, kao pobjednici u ratu, svoje vojskovođe izručujemo kao najveće ratne zločince. Država izgrađena na takvim temeljima unaprijed je osuđena na propast. Tih nekoliko godina do 2008. dobro se živjelo, ali sve je to bio privid, država se sve više zaduživala, dok se čitavo vrijeme provodila sustavna pljačka. Izvlačili su se novci iz državnih tvrtki, dobivale provizije za prodaju državnih poduzeća. Nastupa recesija, koja se nijekala do zadnjeg trenutka, tako da za istu nismo bili spremni. Štoviše, osim recesije mi imao i vlastitu krizu koja je nastala uslijed našeg neodgovornog ponašanja, a rezultat je bilo gospodarstvo na rubu propasti, veliki broj umirovljenika, velika porezna opterećenja, neučinkoviti birokratski aparat, mito i korupcija na svakom koraku.
Sad je 2012.g. Nije da nam cvjetaju ruže, naprotiv. Situacija u koju smo dovedeni je uistinu katastrofalna. Državni dug raste iz dana u dan, vrlo vjerojatan je scenarij rasprodaja državnog srebra i to da se pokuša održati postojeće stanje. Ostale su nam još šume, vode, otoci i jedna banka. Pomalo postajemo stranci u vlastitoj državi. Ostat će nam himna i zastava. Ne nastupe li značajni pomaci, neizbježna nam je sudbina čak gora od grčkog scenarija.
Ljudi su nezadovoljni i imaju pravo biti, pogotovo mladi. Mlade osobe ni na koji način nisu odgovorne za sadašnje stanje. Država nam je dužna osigurati zdrave uvjete kako bismo mogli nakon završetka školovanja pronaći adekvatan posao, zasnovati obitelj. Na kraju krajeva država od toga ima najviše koristi.
I što se sad radi? Izmišljaju se novi porezi i nameti unatoč činjenici da smo po poreznim opterećenjima pri vrhu u Europi. Time se odgađa neizbježno, a to je bankrot. Postavljam pitanje, kako misle na takav način privući investicije? A da ne govorim o sporosti administracije, gdje investitori čekaju godinama da otvore pogone jer ih koči birokracija. Najbolji primjer je IKEA, poznata švedska tvrtka koja već duže vrijeme pokušava otvoriti pogon u našoj zemlji. Susjedi, Srbi, koji su doduše godinama iza nas, no to će se uskoro izmijeniti, bilježe gospodarski rast, te se u Srbiji otvaraju proizvodni pogoni. Srbija malim, ali sigurnim, koracima kroči prema naprijed, a to sigurno nisu postigli povećavanjem poreza, naprotiv, to je postigla smanjenjem istih i na taj način olakšala put investicijama. Pa kad ih već pitamo za pomoć oko uređenja sporta, upitajmo ih kako da privučemo i investitore. Inače, jedno od temeljnih pravila ekonomije jest i smanjiti poreze u doba krize. Ovi valjda imaju neka svoja pravila kojima se rukovode, neka svoja načela, možda naši ekonomski stručnjaci za to prime i Nobelovu nagradu.
U gradu Sisku je industrija zapošljavala dvadeset tisuća radnika, danas je u potpunosti devastirana. Što sad taj gradi čini? Zadužuje se kako bi mogao izgraditi športsku dvoranu, pa će tako svaki mjesec na ime duga vraćati milijun kuna. Čisti apsurd. Slična je situacija i na državnoj razini. Naime, najavljuje se kako će se krenuti u obnavljanje javnih ustanova (škola, bolnica i sl.) i na taj način se namjerava povećati zaposlenost. Dugoročno gledano, takav plan je veliko ništa. Što kada završe radovi, što onda, bit će ista stvar kao i s autocestom, gdje će te osobe onda raditi? Vrlo vjerojatno će se ići u privatizaciju spomenutih ustanova kada se iste obnove. To je očito glavni cilj. Treba ulagati u proizvodnju, treba stvarati da bismo opstali, jer sve ostalo je privid i rješenje na kratke staze. FOTO 8.
Hrvatska je veličine jednog većeg europskog grada. Imamo resurse da budemo jedna od najrazvijenijih država u Europi. Mali broj stanovništva na velikom prostoru, Slavoniju koja sa pravim programom može biti vodeća regija u okruženju u proizvodnji hrane, i turizam tu igra značajnu ulogu iako nije dobro da se država bazira na jednoj grani, pogotovo kada je riječ o uslužnoj djelatnosti. Važno je restrukturirati brodogradilišta. Svjesni smo činjenice da sadašnje stanje ne može opstati (preveliki troškovi proizvodnje), no nije rješenje zatvaranje istih. Puno je tu prostora, ali je li prekasno, jesmo li osuđeni na propast?
Postoji još jedan veliki problem, a to je sve veća centralizacija. Nužno je više autonomije jedinicama lokalne samouprave. Važno je da se sav novac ne slijeva u Zagreb, nego da se ravnomjerno raspodjeli prema periferijama. Dakle, lokalnoj zajednici više ovlasti i novca putem decentralizacije.
Tu su još mnogi problemi koje se mora riješiti. Temeljita reforma pravosuđa. Jedan od mnogobrojnih problema je i neusklađenost zemljišnoknjižnog sa stvarnim stanjem. Omogućimo putem propisa fleksibilniju uknjižbu. Baš me zanima na koji način misle naplaćivati porez na imovinu. Reforma obrazovanja je više nego neophodna. Treba mlade učiti više kritički razmišljati, a manje ih opterećivati beskorisnim informacijama. Usklađivati kvote na fakultetima s potrebama tržišta, da se ne dogodi da akademski građani završavaju na Zavodu za zapošljavanje na duže vrijeme. Svaki segment našeg društva zahtijeva korjenite promjene.
Međutim, ne vidim baš da se ide u smjeru kojim bismo trebali krenuti da bismo osigurali bolju budućnost. Zanimljivo je to što smo se stoljećima uspijevali odupirati težnjama raznih osvajača. No, izgleda da smo mi sebi sami najgori neprijatelji. Nakon što smo dobili državu, u vrlo kratkom vremenskom periodu smo je doveli na koljena, praktički uništili, a što ni Beču, ni Pešti ni Beogradu nije uspjelo.
I što sad? Što možemo očekivati na kraju tunela? Ulazimo u EU. Europska unija donosi i pozitivne stvari, no poznavajući nas, vrlo vjerojatno ćemo objeručke prihvatiti sve ono što je negativno. Svakako je za očekivati da ćemo rasprodati još malo onoga što je ostalo u našim rukama. Biti će to raj za strance, a pakao za naše stanovništvo. Cijene će i dalje rasti ( a i sadašnje su previsoke, naime trenutno je 80 posto artikala u Njemačkoj jeftinije), plaće stagnirati ,štoviše, smanjivat će se. Pojavit će se trend odlaska iz Hrvatske. Jednom riječju, početak kraja.
Po prirodi sam optimist, ali ne vidim svjetlo na kraju tunela. Nema nikakvih pomaka koji bi mogli biti nagovještaj boljeg sutra. Imam dojam da smo previše rezignirani, nismo u stanju stvoriti kritičnu masu koja će iznjedriti pojedince, a koji će napraviti zaokret. Jedina je nada da preuzmemo sudbinu u svoje ruke. Treba susjed stati uz susjeda, radnik uz poslodavca, poslodavac uz radnika, bogati se solidarizirati sa siromašnima, a oni koji nisu bogati trebaju shvatiti kako bogatstvo nije nužno rezultat lopovluka. Trebamo više biti osjetljivi na patnje i probleme drugih, pomoći bližnjemu kada mu je pomoć potrebna. Više se ponašati kršćanski. Nije dovoljno reći ja sam kršćanin i idem u crkvu, važno je i živjeti po kršćanskim načelima, pogotovo u pogledu uzajamnog pomaganja. Nemojmo se ponašati kao da nas politika ne zanima. Itekako nas zanima hoćemo li sutra dobiti plaću, hoće li nam tvrtka u stečaj, kakvo će nam djeca imati obrazovanje, u kakvoj će zajednici živjeti. Sve je to politika. Borimo se za Hrvatsku, nemojmo dopustiti propast. Ne budimo Hrvati iz Matoševe pjesme.
Marijo Bašura
Post je objavljen 13.05.2012. u 13:47 sati.