Život mi se ..... Na svim poljima u svakom pogledu no još ipak sam nekako postojan. Na financijskom dijelu zadesio me otkaz no još uvijek zarađujem sastrane tako da još nisam potonuo, a i promišljen sam postao u tom segmentu odavno tako da sam si tijekom godina skupio određenu svotu zalihu koja mi je zapravo trebala biti odskocna daska da zapocmem nešto svoje, nešto što volim. Jer zapravo već određeni broj godina radim posao koji nevolim, no jako dobro znam i poprilicno sam dobar u njemu. No zbog gospodarskog sloma lijepe nam naše u toj djelotnosti pogotovo doveden sam pred sam kraj takve svoje buducnosti. Moram priznat da mi nije teško palo, jer kao sto sam rekao jednostavno nevolim to sto radim. Pa zapravo u tom lošemu, izvukao sam jako dobra. U pravilu ljudima koji me dobro poznaju i okruzuju uvijek mi podare rijeci potpore u stilu, probaj nesto sto volis, mozeš ti to itd. Što je jako lijepo od njih no cinjenica je da se odlucim na takav rizik u ovo vrijeme moglo bi rezultirati jako nezgodno za mene. Hm, ponekad pomislim nije li to malo kukavicki od mene, sto drzim određeni strah da se upustim u toliki rizik. Nekad se bas zbog toga osjecam sam sebi manje vrijedan jer nemam tu neku hrabrost. No zapravo stvar je sasvim suprotna. Itekako posjedujem tu hrabrost, a i samim time da sam odvojio dosta vremena i sredstava radeci ono što nevolim, da bi jednog dana ostvario neki svoj uspjesan put u nasoj drzavi ipak sam se zrtvovao da dođem do svog cilja. Za ustati svako jutro i obavljati stvari koje te ponekad toliko zatupljuju , žrtvovati se ponajvise psihicki je ipak velika stvar, pogotovo za mladu osobu kao što sam ja, bez da trazim neka opravdanja.
Imam stabilnu obitelj koja je moram priznati uvijek tu uz mene i vise manje odlicno funkcionira i drzi do obiteljskih vrijednosti, no pretezno svi su uspjeli sagraditi dobar, jako dobar zivot sto me veseli ali i deprimira. Neznam da li mozete shvatiti, to vam je banalno receno u rangu prijatelja u bmw-u koji rasipa pare i sve mu ide od ruke, dok vi npr morate jebeno se potruditi da bi vam zivot funkcionirao. Nije to neka zavist, više neka okolnost koja nekad te ubija. Ipak zahvalan sam i velikim djelom ponosan na sebe jer sam SAM, postigao sve sto mi je potrebno da bi bio samostalna osoba. No kao i svako ljudskom bicu, uvijek nesto fali, odnosno logicno je da trazim i da imam ambicija da zaokruzim neku svrhu postojanja vlastitim rukama. Da si sredim tu neku bajku zivota. Heh, mozda bih trebao sve pustiti da ode svojim tokom i sutra ce mi vrijeme samo od sebe donjeti nesto novo, bolje. Mozda no naucio sam jako dobro da sam krojis sudbinu, a odgojen tako da se borim za sebe i nemam fino vezu i vezicu da se uhljebim negdje gdje bi odrađivao svojih 8h i pijuckao kave ponosan na sebe što mi je vrh ambicija dostignut. Ukratko tonem ...
Odavno naucen da nevolje i problemi nikad nedolaze sami, krasno sam primjetio da kad vas zadese financijski problemi povrh neodređenosti „sto i kako dalje“ svi ostali problemi se multlipliciraju ili intenviziraju, pojacaju, kako god... Tako da mi zapravo i veza vec neko vrijeme propada. Pokusavajuci objektivno sagledati koliko god mogu, vec izvjesno vrijeme puno vise ulazem sebe u odrzavanje neceg sto me jednostavno više neveseli. Toliko borbe sam dao za iz dana u dan sve manje mrvica, da sam nedavno jednostavno odlucio se prestati boriti. Pomalo me frustrira sto je nestao ogroman dio mene, odnosno pogledam se u zrcalo ili izađem na zrak zapaliti cigaru i onako sam sa sobom, vidim da je jaguar na koljenima. Hm mozda mi je to trebalo u zivotu, mozda sam dobio ono sto sam zasluzio zbog prijasnjih grijeha spram drugim ženama. Ni sam neznam. Znam samo da sam bio kadar dati sve za nju, sad vise uviđam, da svaki put kada uložim sebe, dio mene otpadne, kao vaza sa uvelim cvijecem, razbijena prosuta u prašini kristala i uvelih listova. Nikako nemogu shvatiti da ona neprimjecuje, odnosno da je u stanju ostati hladna iako je vise nego ocito da sam jako blizu da prekinem agoniju osjecaja. Da i mi muskarci imamo potrebe u tom segmentu, možda neki od nas i više od pojedinih zena, a samim time da pisem blog, jasno je da sam u kategorij muskaraca koji imaju pojacan taj kutak emocija. Iako da me osobno poznajete nikad nebiste rekli da toliko toga u meni ima, jer tip sam koji nece otkriti slabost tek tako. Uglavnom svjestan sam da je idalje volim, znam da i ona mene voli, ali vidim da nije svjesna da neplaniram umjetno odrzavati nedostatak komunikacije, odnosno nezelim biti most koji ce nas spajati, a ona vozilo koje ce peglati po meni. Radije cu se urusiti. Neznam dokle planira gledati kolike su moje granice prije nego explodiram, a vec određen manji broj potresa sam pokrenuo..
Zasto jos nisam? Hm... pa jer je ipak volim, no prije nisam nikad gledao dal volim više sebe od nje, jer uvijek sam je volio više od samog sebe, no sad...stvari su se promjenile. Neplaniram uništiti sebe da bi imao nju, to jednostavno nije ljubav, ma koliko se zavaravao na trenutke.
No kao u financijskom kolapsu i na ovom polju događa mi se da mi nesto iz dana u dan pojacava osjecaj da se borim za sebe i da mogu bolje.
U moj život ušetala je druga zena. Onako od samog pocetku pocele su male sitne iskrice koje su se pojacavale, no svjestan sebe i ne vise sklon tome da varam jednog dana sam jednostavno tu nit presjekao. Jer svakako nisam zelio dati srce drugoj ženi. No ipak nekako nasa avantura se nakon odredene pauze nastavila. Osjetio sam da me voli, iako svjesna moje pozicije, ona se odlucila da ce se boriti za mene. Cak u toj mjeri da je spremna ponuditi sebe za jako malo mene. Svakim danom svo sve vise pricali, sve vise otkrivali jedno drugome sebe, a nedavno smo dosli u vode koje su jako jako na granici fizickog. Sve više me preuzima i rekla mi je da ce se boriti za mene. Makar dio ali nece popustiti. I onako nekako sam mislio, kad podignem barijere ona ce odustati i pomiriti se sa tim da jednostavno nisam njen. No nakon sto je rekla da me voli i da nema te barijere koju ja mogu podignuti, ona doslovno me lomi iz dana u dan. Postala mi je jutro dan i noc. Postala mi je lagano sve, a srce mi se raspada na dva dijela. Jedan dio se bori da opstane ono sto imam , drugi sve vise pada na nju...
Nekad sam se smijao kad bi netko rekao da je moguce voljeti dvije osobe u tom smislu, sad ni sam vise nisam siguran. Iako idalje tvrdim da jednostavno nemozete voljeti dvije osobe. U mojoj situacij usudim se reci da više volim nju nego ono što imam, a ljubav više neznam sto je to, niti mogu definirati više ljubav kao ljubav. Povrh toga što me posjeduje u velikom karakternom smislu, povrh toga sto mi nudi cijelu sebe u svakom pogledu, sto je u stanju tako nisko otici zbog mene, poprilicno je zgodna. I iako u samom startu su iskre pale zbog toga sto smo se nekako pronasli u tom kolapsu mojih razmisljanja, sada je sve vise gledam i u tom fizickom smislu i sve vise uviđam kako je prekrasna i kako je moja, a ja sve vise polako njen a ona moja luka...
Poceo sam je željeti zbog svega, ne samo zbog onoga sto mi ona nudi, nego i zbog toga sto ona jest. U startu sam bio siguran da me privlaci iz razloga što mi predstavlja nesto bolje od onoga sto imam, no sad to samo produbljuje moje osjecaje prema njoj... Volim li je?
mislim da dobar dio mene je zaista voli, cini me sretnim ! No opet znam da sam izgubio sebe i sve teze se pronalazim u moru problema, barijera, okoline i niza drugih stijena koje su se obrušile na mene...Izgubio sam bitku za sebe, a sad groznicavo trazim zadnje atome snage da isplivam . Takve borbe unutar mene samog, a taj rat nezelim izgubiti.....
Post je objavljen 13.05.2012. u 13:46 sati.