18. listopad 1998. g.
Danas je veliki dan i rijedak jubilej (obljetnica) Katoliče crkve. Naime, slavi se rijetka prigoda 20. obljetnice pontifikata i 40. obljetnice ređenja za biskupa Karla Wojtile Krakovskog nadbiskupa.
Papa je rođen 1920. g. u Krakowu.
Prije tri dana na Mirogoju je pokopana baka Anonijeta te je ispraćena sa pjesmom „oj šibenska pismo stara“.
I eto tako sjedeći na ugodnom listopadskom suncu malo čovjek razmišlja o tome kako ljudi dokaze na ovaj svijet, budu određeno vrijeme i odu, jedni odu, drugi dođu, i tako redom.
I tako se čovjek upita „A što je to što iza mene ostade?“. Ostade li uopće išta, išta što je vječno, što je trajno.
Ništa ne ostane, ostane drugima uspomena, loša ili dobra.
Svatko vjerojatno voli da iza njega ostane lijepa uspomena. Ima i onih koji kažu da ih nije briga za tim, ali ja smatram da je ljudski tj. da je svakome ipak stalo da ostane drugima u lijepoj i dragoj uspomeni.
Da li što bude na onome svijetu ili ne, to je stvar vjerovanja svakog pojedinca. Blago je onima duboko vjeruju, a opet koliko je takvih?
Mnogi vjeruju iz običaja, iz obzira što će mu tko reći...
Da li on stvarno iskreno sa svim svojim bićem vjeruje, to je pitanje.
Da li živi u vjeri, vjeri spasenja na onom drugom svijetu, na kojem život tek počinje kada napustimo ovozemaljski život, to je jedno vječno pitanje oko kojeg se vrti cijela filozofija življenja, te Katolička crkva i ostale crkve.
Često dolazi do raznih rasprava na ovu temu te se sučeljavaju znanstveni i vjerski krugovi.
Tamo gdje staje razum, tamo gdje zastaje znanost, tamo gdje nešto postaje nedokučivo ljudskom razmišljanju i znanju, tamo započinje vjerovanje, vjerovanje kojem nema kraja, koje ima rješenje za sve.
Na sv. Nikolu, 6. prosinca 1998. g.
Jučer sam obišao glavnu tržnicu Dolac u Zagrebu. Dolac je svojedobno imao, po meni, pravi nadimak „Trbuh Zagreba“. Šetajući tržnicom sa žaljenjem se može konstatirati kako je taj „trbuh“, nažalost, poluprazan. Nema neke značajne ponude, a niti kupaca.
Nema ih niti u trećem dijelu, kako je to bilo u predratno vrijeme.
Danas uz slobodnu samostalnu i nezavisnu državu narod nema, takoreći, za preživljavanje. Nezaposlenost je velika (iznosi 16% po službenim podacima), mjereno prema radno sposobnom stanovništvu.
Nezaposlenost je još i veća jer mnogi nisu ni prijavljeni na Burzu za zapošljavanje. Oni koji još uvijek rade primaju male plaće koje su k tome još i neredovite.
Danas jedan penzioner ima mirovinu od 1.000,00 do 1.500,00 kn. Za te novce možete kupiti dva para solidnih cipela.
Jedan kilogram svinjetine košta 40,00 kn, litra ulja 15,00 kn, brašna 5,00 kn, mlijeka 6,00 kn, TV pretplata iznosi 45,00 kn.
Sve ove cijene su u susjednoj Austriji ili Mađarskoj prepolovljene.
Nije rijetkost sresti ljude po kojima naizgled vidiš da nisu sirotinja, tj. da su ne tako davno bili ugledni građani srednjeg sloja, da kopaju po smeću tražeći hranu, odjeću i sl.
Situacija je doista katastrofična, uz ovu našu vlast.
31. prosinca 1998. g.
Stara je godina. Što nosi ta magična brojka i prelazak u 1999?
Isto takvo pitanje se postavljalo i 1898 i prijelaz u 1899. A što će biti tek iduće godine, kad se prelazi u 2000?
Od sutra Europska zajednica uvodi zajedničku valutu EURO. To će biti zajednička novčanica za 11 zemalja Europske zajednice.
Jedan EURO jednak je 1,95 DEM. Svi obračuni prelaze na tu valutu, a novčanice ostaju do 2002. g. po zemljama kao i do sada. A od tada se lokalne valute ukidaju.
Što možemo očekivati u Hrvatskoj u narednoj godini?
Smatram da treba očekivati još lošiju situaciju u smislu rada i naplate potraživanja. Sinoć je predsjednik Tuđman ljude koji ovako razmišljaju proglasio katastrofičarima.
To neće biti tako, uvjerava nas predsjednik, nego će doći do materijalnog blagostanja, povećanja realnih plaća, povećanja penzija, zapošljavanja i sve to tako u ružičastim perspektivama.
U to nitko u ovoj zemlji ne vjeruje, štoviše država predviđa svoj proračun na razini od 48 mlrd kn (1 DEM=3,73 kn). Državni bruto proizvod po izračunu Državnog zavoda za statistiku iznosi cca 148 mlrd kn, a po mišljenju ministra financija Borislava Škegre isti iznosi 189 mlrd kn.
On iznosi onoliko koliko treba proračunu.
Ako se iz 189 mlrd uzme PDV i ostalo onda državi treba toliki BDP, a na bazi izračunatog po Zavodu za statistiku on je premali.
Ne treba ništa očekivati, dobro narodu. Osim možda izbora i predaje vlasti od strane HDZ-a drugim strankama.
Njima će ostati samo prazne blagajne državnih ministarstava, kao idug Hrvatske prema inozemstvu u iznosu od cca 8 mlrd USD, što je veća zaduženost per capita nego je bilo u bivšoj Jugoslaviji.
28. veljače 2012. g.
( napomena autora: dragi čitatelju, nekako poznato, samo što je danas još gore!)
( Iz podsljemenskog dnevnika;nelektoriran tekst)
Post je objavljen 13.05.2012. u 13:28 sati.