Ovako je to bilo... Prvo su nam rekli da nismo u nikakvoj krizi, da o čemu to cijeli svijet priča- nema šanse! Mi živimo k'o bubreg u loju. Da što nam to fali- novaca- ah, nećeš ti velike stvari. Od ljubavi se živi. Dakle, krize nema ni u ludilu. Onda, nakon što smo doslovce preko noći ostali goli i bosi (čast iznimkama koji su i dan-danas čvrsto umotani u svih svojih devet slojeva kože i nkako da se otrijebe do kraja!), priznanje- onako potiho- da smo ipak pogođeni krizom. A toliko smo joj odolijevali, bili prvi u svemu, drugi su nam gledali u leđa. Ma što u leđa- u koljena, sigurna sam- jer toliko su svi mali naspram nama... Ali pipci krize bili su tako dovitljivi da je i do najviših ušiju Liijepe naše došlo da je ipak popularan alibi za sve neuspjehe - kriza. Sveta kriza i tko je izmislio. Nitko nikome ne plaća, svi su dužni do grla, jedni potpuno obespravljeni, drugi obezglavljeni, treći obeščašćeni....
A, opet, ne znam bismo li se, nas 4-5 milijuna, koliko li nas već ima, uopće i složili je li ova kriza aktualna ili ne- jer ipak, dok ovo pišem, predizborno je vrijeme i ne zna se tko pije, a tko plaća. Mislim,dok se jedni kunu da smo ostvarili rast BDP-a, ruže cvjetaju, smiješi nam se porast zaposlenosti, likvidnosti, ne znam čega sve ne, dotle drugi alarmiraju da nam do 2013. ne gine stanje ovakvo kakvo nam je, a onda će tek granuti sunce i radit ćemo za novce (ovaj put).
Međutim, nemam se namjeru bavit krizom kao takvom, više me brine ova kriza duha koja se uvukla u sve pore našeg obiteljskog, socijalnog ili vjerskog života. Velika većina ljudi se odavno pozdravila s moralom. Ne kažem da ih na to nije imalo što natjerati, ali opravdanja ipak nema kad obraz postane opanak i ne opada ni pred čim. Laž iz usta krene kao i suza iz oka- kad god treba, cilj opravdava sredstvo. Obećati nekome nešto nikad nije bilo lakše- ma nema problema, bit će - sutra, prekosutra, najdalje za dva, tri dana... Onda opet isto, pa opet isto i tako svaki put... Dobro je stari svijet rekao- obećanje ludom radovanje. A čini mi se da više po toj logici nema ni ludih jer malo tko više kome vjeruje. Gdje god se može nekog zafrknuti, prilike se ne propuštaju. I još se zgodno i pohvaliti koliko ljudi smo preveslali putem, veće smo face. A ostali koji se takvima dive- još su jadniji. Možda njima samo nedostaje hrabrosti da se odvaže prevariti prvog naivčinu (poslije to, naravno, puno lakše ide) i to je jedino što ih razlikuje od ovih prvih.
Doduše, još uvijek postoji i ona šačica „trećih“ ljudi koji s gnušanjem odbacuju bilo kakvu mogućnost biti ti i takvi, ali ipak ostaju licemjeri, jer se ne usude progovoriti, jer kad zinu i ne čuju se, jer kad se čuju- publike nema. Ljudi imaju pripremljene različite scenarije i priče o jednoj te istoj stvari ovisno kome ih serviraju i u kojim prigodama. Naučili su se okretati kako vjetar puše. Tako primjerice svakome treba pričati upravo ono što ovaj voli slušati. I pri tom se pogrešno čini da izbjegavamo sukobe, a u biti ih provociramo jer nismo u stanju braniti svoj stav, zadržavamo ga u sebi i kipimo. Dokle, ne znam, ali često to predugo gnjije u nama i nestane. Ne briga nas više ni što drugi o nama misli, niti kakav dojam ostavljamo jer ne želimo biti usamljenici u ponašanju i razmišljanju kakvo se davno iskorijenilo. Ne znam kako se ne uspijemo pogubiti u svim tim pričicama- jednima za jedne, drugima za druge, stotima za stote. Sve mi se čini da bi u jedan rokovnik trebalo pisati što smo kome rekli čisto da, ne daj Bože, pogrešan komentar ne završi pred čijim ušima. Jer tko će to sve pohvatati! Ali, pretpostavljam da su počeci najteži, poslije to sve biva lakše.
Ako samo zavirimo u jednu prosječnu obitelj- eto primjera u malome. Roditelji su davno bili autoritet i mjerodavni za uputiti savjet ili kritiku. Danas ne. Djeca, a pogotovo u onim ludim godinama znaju najbolje i najdraža im je uzrečica: Pa i ti si takav, takva!!! Ne kažem, pogrešni postupci roditelja, (a upijaju se brže i duže ostaju u sjećanju od onih koji su hvale vrijedni), nikako ne služe na čast, ali ne bi smjeli biti putokaz djeci. I onda se roditelj nađe u neobranu grožđu što ih vlastito dijete kori i ustuknu. Dijete vodi 1:0 i možemo zaboraviti sve pedagoške razgovore jednom kada mu se popusti- konci se ne mogu pohvatati čak ni onda kad nastupe ozbiljnije situacije i problemi. Sve to ode jako daleko i ne da se popraviti.
Sama bračna zajednica prečesto se svede samo na jedan papir- nekad čak ni na to. Sva ona ljubav u koju su se kleli kojih petnaest, dvadeset godina ranije izgubila se u netrpeljivosti, nepodnošljivosti- čak i gađenju jednih prema drugima. Ljudi žive na silu skupa, a neki čak i u inat. Još ako se kojim slučajem, a u posljednje vrijeme nerijetko, u sve to uplete besparica i neimaština suživot postaje puno gori, ljudi pribjegavaju niskim udarcima, fizičkim i psihičkim maltretiranjima- nema tu više ni čovjeka ni Boga... Što očekivati od djece koja to sve gledaju i proživljavaju? Da postanu odgovorni ljudi? Velika su to očekivanja, ali nadam se ne i nemoguća. Kamo sreće da se iz pogrešaka uči, a ne da ih se ponavlja- to bi trebao biti svjetionik na putu naprijed. Iskoristiti tuđe slabosti kako bi se ojačale vlastite snage. I još k tome, kako bi naše majke rekle: Prikrsti se i pomalo! Ne zaboravi Boga!
Uzdamo se još jedino u dragoga Boga, a i u njega, čini mi se, po principu ucjene- dakle, pogodimo se- prvo Ti meni daj to i to, pa ćemo dalje razgovarati, možda Te se i sjetim koji put. Jer često, kad ne ide sve kako treba, čuje se pitanje- pa gdje je sad TAJ Bog? Koji TAJ? Zar ne znamo svi da je Bog jedan i jedini- zašto ga se u stisci odričemo i pripisujemo nekome drugome? Kao da je ribica koja ispunjava želje pa mi nikako da dođemo na red. Mogli bismo se zapitati jesmo li zaslužili, dječjim rječnikom- jesmo li bili dobri da bi nas iti saslušao, a kamoli uslišao baš onda kad nama treba jer inače mu se previše i ne obraćamo.
Božić je skoro pa tu. Bilo bi lijepo kad bismo se barem za tih nekoliko dana pretvorili u nešto što smo davno bili. Samo jednu laž manje izrekli, jedno dijete manje rasplakali, jednog čovjeka manje prevarili, jednu pogodnu i podobnu pričicu manje ispričali, jednog prijatelja manje izgubili, jednu nevolju više saslušali, jedan poljubac više bračnom drugu uputili, jednu molitvu više izmolili i jedno veliko HVALA kazali Bogu jer nam ipak nakon svega daje priliku mijenjati se i opraštati. Božić ne mora biti bijeli, ali neka se barem ne crni od besramnih djela i lažnih obećanja.
Anita Čović-Pavišić
Post je objavljen 13.05.2012. u 13:05 sati.