"Ovo činite meni na spomen." (Lk 22,19)
POSLJEDNJA VEČERA
Kad je došao "njegov čas" da položi život kao otkupninu za sve ljude, Isus je želio posljednji put blagovati sa svojim učenicima. Značajno je da se to zbilo u ozračju vazmenih blagdana, tj. u vrijeme kad su Izraelci blagovali beskvasni kruh, vazmeno janje, čime su slavili spomen-čin oslobođenja iz egipatskog ropstva i prijelaz preko Crvenog mora u Obećanu zemlju. Slavili su tako Boga i ujedno ga molili da se uvijek sjeća svoga saveza i obećanja Izabranom narodu. Najstariji zapis o ustanovljenju Euharistije je onaj koji nam donosi sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: "Gospodin Isus one noći u kojoj bijaše izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: 'Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite na moju uspomenu !' Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: 'Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kad ga pijete, na moju uspomenu !' " ( 1 Kor 11, 23–25) Te riječi i čini, koje apostoli nisu više nikada zaboravili, dospjele su i do nas, po Crkvi koja ih ponavlja u svakoj svetoj Misi. Već smo spomenuli da sv. Ivan evanđelist donosi Isusov oproštajni govor prigodom Posljednje večere. U njemu je osobito naglašeno jedinstvo između Isusa i Oca, odnosno Isusa i učenika. Upravo po Euharistiji očituje se i gradi to zajedništvo i jedinstvo između vjernika i Gospodina.
Čovjek je stvorenje Božje. Kao stvorenje Božje dužan je Boga, svoga stvoritelja i gospodara štovati i Njemu se klanjati. Ovo klanjanje ima dvojako: unutarnje i vanjsko, tj. dušom i tjelom. Unutarnje je onda kada čovjek u Boga vjeruje, u Njega se ufa, Njega nadasve ljubi, Njemu se zahvaljuje i svetoj se Njegovoj volji pokorava. To je štovanje dušom. Vanjsko je štovanje onda kada čovjek vidljivim znakovima i djelima očituje svoje unutarnje štovanje izvana, npr. kada se križa, kleči itd. To je štovanje tijelom.
Da je čovjek dužan štovati Boga ne samo dušom nego i tijelom, traže od njega:
a) Sama priroda. Po prirodi svojoj čovjek je biće, koje ima od Boga i dušu i tijelo, pa zato treba da Boga poštuje i dušom i tijelom; to će reći da mu prinosi ne samo unutarnje nego i vanjsko štovanje.
Dalje ista priroda čovječja je takva, te sama od sebe nagoni čovjeka da ono, čega je puna duša, pokaže i izvana, npr. radost, žalost, zabrinutost itd. Jednako je i s unutarnjim štovanjem Boga. Tko u svojoj duši štuje Boga, nastojat će da to unutarnje štovanje pokaže i nekim vanjskim načinom.
b) Primjer Isusov. Isus je i kao dječak i kao odrastao štovao Gospodina Boga znakovima i djelima. Kao 12-godišnji dječak ide u hram i ondje ostaje tri dana. Kad je odrastao, često ide u hram. On svetkuje židovske praznike, ide u Jeruzalem na praznik Sjenica, blaguje s učenicim vazmeno janje. On se moli cijele noći, diže oči k nebu kad uskrisuje Lazara, kod Posljednje večere.
Gospodnja večera ili Misa jest sveti sastanak, odnosno zbor Božjeg naroda koji se sastaje u jedno da pod vodstvom svećenika proslavi Gospodnji spomen-čin. Mjesnom dakle zboru svete Crkve izvrsno pristaje Kristovo obećanje: „ Gdje se dvojica ili trojica sastanu u moje ime, i ja sam među njima. “ Misa se, možemo reći, sastoji od dvaju dijelova: od službe riječi i euharistijske službe; one su tako usko povezane među sobom da tvore jedan bogoštovni čin. U Misi se pripravlja stol s Božjom riječi i Kristovim tijelom, da vjernici od njega prime pouku i okrjepu.
Sam obred Mise stariji je od svog naziva. Od vremena prvog propovijedanja kršćanske vjere na zapadu Sveta Euharistija se slavila kako ju je ustanovio Isus na Posljednjoj večeri, prema njegovoj volji i u spomen na njega. Nedugo nakon tih početaka u službu ulazi Latinska riječ Missa, koja s vremenom postaje jedinstveni naziv za obred koji je postojao u tim ranim danima kršćanstva a i obred kakav danas poznajemo. U tim prvim danima naziv Eucharistia koristio se za posvetu kruha i vina ali i za čitav obred. Sveti Klement iz Rima koristi taj naziv kao „zahvaljivanje“. Taj naziv koristi se kroz prvo i drugo stoljeće u cijeloj Crkvi.
Prvi naziv Missa u pisanom obliku koristi sv. Ambrozije u svojim zapisima iz godine 385-386.
Postoji i raniji, ali i dvojbeniji spomen riječi Missa iz godine 150. od Pape Piusa I. Upitna je autentičnost tog spomena jer se riječ ne koristi kroz naredno razdoblje do spomena u zapisima sv. Ambrozija koji je službeno prihvaćen kao prvi spomen riječi Missa u obliku koji i danas poznajemo. Kroz 4. stoljeće naziv postaje uobičajan u službi u čitavoj Crkvi. Zanimljivo je za napomenuti da se naziv Missa koristi samo za latinski obred, dok se u istočnim obredima nikada nije koristio ni u latinskom ni u grčkom nazivu već se za istočni obred isključivo koristi naziv Liturgija.
Ponašanje na misi
Kako se je mijenjao naziv tako su se mijenjala i pravila koja su pratila obrede u samoj Svetoj Misi.
Pokrivalo za glavu - Muškarac (mladić, dječak) ulazeći u crkvu u znak poštovanja prema Bogu uvijek skida kapu ili šešir. Žene (djevojčice, djevojke) ne skidaju kapu ili šešir. Za vrlo malenu djecu ova pravila ne vrijede.
Držanje tijela - Držanjem tijela pokazujemo određene osjećaje i mišljenja. Ako nekoga poštujemo, ustajanjem ćemo izraziti svoje poštovanje. Pred Bogom ćemo to učiniti poklecanjem, naklonom glave, klečanjem na oba koljena. I naše stajanje i sjedenje u crkvi također odražava naše ozbiljno (ili neozbiljno) shvaćanje svetih obreda u kojima sudjelujemo.
Stajanje- Stajati treba uvijek na obje noge, ne njihati se neprestano, cupkati ili se nakrivljivati s noge na nogu. To odražava našu dosadu i nepoštivanje trenutka u kojem se nalazimo. Uspravno stajanje odražava ozbiljnost i poštovanje! Isto tako je neprilično stajati naslonjen leđima ili postrance na zid, stup ili ispovjedaonicu, a isto tako i stajati u polusjedećem stavu na ormariću za tisak ili stolu u predvorju naše crkve. Stajati naslonjen nogom na bilo što također nije prikladno za crkvu. U crkvi se ne trči! Hodati valja dostojanstveno kako priliči svetom prostoru.
Sjedenje - Sjedenje je, čini mi se, najproblematičnije. Treba po ne znam koji put naglasiti da se razlikuje sjedenje u nekoj opuštenoj atmosferi kod kuće ili u kafiću, od sjedenja u crkvi. Sjedenje u crkvi nema za svrhu da se malo odmorimo, nego ima svoju simboliku. Sjedenjem izražavamo da smo učenici Kristovi, sjedimo da bismo pažljivije čuli Božju riječ ili sudjelovali u nekom drugom dijelu svete Mise. Sjediti treba uspravno i pristojno, nepristojno je u crkvi «leći» u stolicu, nasloniti se laktovima na koljena kao na pecanju, prebaciti nogu preko noge kao da smo na nekom sastanku ili smo izašli na piće s društvom, ispružiti noge kao da kod kuće u fotelji gledamo TV. Pojedinci to uporno čine, vjerojatno iz neznanja. Čovjek može biti opušten, a da ipak ostane pristojan! Možda svi ti položaji i nisu nepristojni u nekim drugim prigodama, ali crkvi doista ne priliče!
Klečanje - Što se klečanja tiče, možda je dovoljno navesti riječi blaženoga i dobroga pape Ivana XXIII: "Čovjek nije nikad tako velik kao kad kleči." Klečanje u crkvi spada u iskonske položaje starozavjetne molitve, i dalje ostaje neizostavan za kršćane. Klečanje ne bi ni u kojem slučaju smjelo nestati iz Crkve. Sama tjelesna gesta je nosilac duhovnog značenja. Bez tog obožavanja, tjelesna gesta bi bila beznačajna, dok duhovan čin mora po svojoj prirodi, zbog psihosomatskog jedinstva čovjeka, sebe izraziti u tjelesnoj gesti.
Ta dva aspekta su ujedinjena u jednoj riječi, jer u dubljem smislu pripadaju zajedno. Kada klečanje postaje samo izvanjsko, samo tjelesan čin, on postaje besmislen. S druge strane, kada netko pokušava vratiti obožavanje u čisto duhovnu stvarnost i odbija mu dati utjelovljenu formu, djelo obožavanja ishlapljuje, jer što je čisto duhovno je neprikladno prirodi čovjeka. Naravo, klečati ne trebaju oni koji to nisu u stanju, bilo zbog bolesti, starosti ili ako se obred obavlja izvan crkve na neprikladnom terenu za klečanje. Svaki čovjek za sebe kleči i prema svojim mogućnostima iskazuje svoje štovanje.
Najznačajniji odlomak za teologiju klečanja je uvijek veliki himan Kristu u Filipljanima
2,6-11.Krist se u svojoj ljubavi ponizio do smrti na križu.
"Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime,
ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.
I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca."
Tomislav Delić
Post je objavljen 13.05.2012. u 12:53 sati.