Pregled posta

GOD BLESS AMERICA

Što je to bonton, pitam se dok sa strane, iz jednog „dodijeljenog“ kutka promatram ponašanje onih redakcijskih beštija. U kafiću ispod su zaposlili novog konobara, malo je stariji lik, i sad im on (jer su aparat za kavu odavno rumbali) nosi kave. Od kad su ga prvi put vidili obraćali su mu se na ti, uvik crne kavu koju im nosi plus konobarski posal generalno jer da imaju jako loša iskustva s onim ljigavim Darkom iz „Ghetta“, pa ga vataju u đir glupim raspravama o makijatu: ladno mliko – da ili ne, o pranju čaša i ruku, o manči koju mu nikad ne ostave... Na te njihove klasične iznude nad pristojnošću sam, kad su oni u pitanju, davno ogugla. A kad sam ih ipak pita zašto ne budu barem malo pristojniji prema čoviku, rekli su mi da je po njihovom sudu bonton ionako vid strukturalnog nasilja koje društvo pretvara u pretis lonac, a da oni ne podnose takvu vrstu pritiska. Onda sam ih pita da jel primjećuju kako konobar kuva samo kad se pojavi u redakciji, pa su mi rekli da ako to i je tako, da problem nije u njihovom manjku bontona, nego u njegovom pridržavanju istog. Onda sam ih pita da zašto sami ne kuvaju kavu ako im je ona iz kafića tako loša. Pa su me pogledali ka mušicu na izlasku kroz prozor i rekli da će mi dat manču samo da po bontonu odjebem. I da skuvam sebi čaj od mente. Uskoro u redakcijskim prostorijama očekujem pojavljivanje gazde kafića, taj spektakl između njega i njih ne propuštam ni u ludilu. Svoje misto ionako imam, lipo ću se zavalit, i stvarno, moga bi usput naručit i šalicu čaja od mente – čisto iz pristojnosti prema konobaru...

U ovom broju govorim o drugom polu onog istog refleksa koji (u najgorem slučaju ponavljanog obrasca) završava potezanjem Glocka ili kalaša i pražnjenjem šaržera u sve nedužno bez nišanjenja. Ako me tada gušila pretjerana finoća, nedavno sam bija u situaciji kad mi je, na neki perverzni način nedostajala, kad nije dovoljno pristojno upozorit, nego u jednoj tiradici (bitno je ne dopustit da te prekinu!) verbalno devastirat tog nekoga i onda, s dobivenom bitkom, vratit se nazad na misto i osjećat ka čovik... Ono, figurativno napravit krug s glavinjanjem kakvog radi Zekonja na bikijadi u Radošiću kad dobije i zadnju borbu - ionako govoriš ono što svi misle, samo se ne usude na glas izustit, ukratko svi su ka onaj konobar koji nosi kave u redakciju. Ili to, ili volovski trpit breme zbog, ni manje ni više, jedne obične krave. Ima ta jedna vrsta ljudi čija sva plitkoća najbolje dolazi do izražaja u busu. Kad putuju, oni uvik putuju u društvu s nekim poznatim, bez elementarne pristojnosti i osjećaja za granice kidaju svima živce nudeći sebe na glas. Tako sam nedavno ima čast vozit se u busu iza najbolje predstavnice takvih, jedne tipične splitske lapače, koja se s dvi kolegice (sve rade u dućanima robe po Jokeru) vraćala iz Zagreba u Split. To su ona putovanja iz Zagreba u Split kad 10 minuta prije polaska točno znaš da će trajat beskrajno dugo i da će bit mučenje, a s ničim nemaš snage kratit vrime. Bus je tada uvik krcat. Dalje u tekstu tu žensku nazivam Kravom s velikim „K“. I baš je slušam kako priča, kako ukrug sere čiste dosadnoće i gluposti, bez da ikoga sluša i bez početka i kraja, još se i naginje priko onog prolaza između siceva ka nepropusna pregrada u podmornici, u busu je oko 30, znojim se ka lud, pušem, mrzim kukavnog sebe, ona dvojica za volanom su totalno bez osjećaja za 320 kuna plaćenu povratnu kartu, niko ništa ne prigovara, ionako smo Hrvati, atmosfera je ka kad si negdi vanka i toliko je grozno da je otić doma još veći poraz, prika moj, Krava se ne gasi, nikad mi pauza u Macole nije toliko tribala, saznajem da ima troje dice, plus je sad čekaju tri pira i od toga dva kumstva, ona ne zna kako će to sve stić, a ja se pitam kako neko stigne do toga da živi s takvim čudovištem, vrstu nam produžavaju idioti, zamišljam kako muža doma guši pričom ka najlonska kesa život na morskom dnu, i malo mi je lakše, ali samo malo, stajemo u Macole, opet dišem, koja lipota i raj na Zemlji, taman za normalizirat se, traje prekratko, nazad u bus, gledam Kravu, ulazi s po toploga i sida na misto, guši se u majonezi i staniolu, govori prijama da je u tri dana nabila priko 300 kuna računa za mobitel, da to nije normalno, onda zove nekoga s kim će se ionako vidit u Splitu na kavi, priča kako joj je bilo na tom nekom seminaru, u svetom Roku nestaje signal, pari da to pomaže, ionako se ima kome okrenit... I da sad ne nastavljam dalje s opisom mučenja, ionako ništa novo ne mogu dodat, izašla je konačno kod Jugoplastike. Vidim da se ženska, koja je sidila do Krave, vata rukom za čelo i puše na usta od olakšanja, gotovo je, otišla je... Ka Goleo u svoju izmještenu kužinicu, daleko, daleko...

Kako u zadnje vrime za utjehu vrtim petu sezonu Star Treka: The Next generation, jer sam deficitaran s idejama šta bi skida, ekstrapoliram na koji bi način reagira na ponašanje Krave da sam pripadnik jedne od rasa iz tog svemira. Da sam, recimo, Vulkanac, uglavnom se držim staloženo, a onda se naginjem priko prolaza između siceva i ušutkavam je jednim stiskom ruke u onu točku između šije i ramena. Na totalno šokirane face njezinih kolegica objavljujem kako dobrobit većine nadilazi dobrobit pojedinca i dostojanstveno se vraćam natrag na svoje misto. Ostaje mi još po ure puta koje provodim u meditiranju i prilagođavanju logike pokušavajući shvatiti nelogičnosti ljudske rase... Da sam Klingonac, to sve skupa završava puno prije i puno krvavije; krećemo iz Macole, Krava halapljivo gura njušku u sendvič skroz do staniola, ustajem se s mista, s police gore uzimam bat'leth, i zakucavam je jednim jedinim udarcem u onu točku između šije i ramena. Na totalno šokirane face njezinih kolegica (a i ostatka busa) objavljujem kako je danas dobar dan za umiranje i žedan dostojnog protivnika vraćam se natrag na svoje misto. Isti moment vozači pale klimu na najjače. Ostaju mi još dvi ure puta koje u potpunoj tišini provodim više nego ikad prezirući muške pripadnike ljudske rase u busu – nijednog velikog ratnika među njima, sve ptaq do ptaq-a... Da sam Borgova radilica, to sve skupa završava odma nakon poništavanja karte. Krava melje, i u trenu kad to Kolektivu počne predstavljati prijetnju, dižem se s mista, metalnim glasom objavljujem da je otpor uzaludan i počinjem s asimilacijom cilog busa ubrizgavanjem nanosondi u onu točku između šije i vrata. Kravu ostavljam neasimiliranu jer Kolektiv ne vidi apsolutno ništa što bi se od nje moglo dodat Borgovu savršenstvu, a njezine kolegice sada u glavama ionako čuju miljarde glasova. Dakle, nije neka promjena. Uključeno je grijanje, temperatura je optimalnih 38 stupnjeva. Zbog prigušnog polja koje se emitira oko busa, Krava ostaje bez signala za mobitel. Ostatak puta provodim u potpunoj tišini regenerirajući se kao i ostale radilice... Da sam Q, to bi možda najbolje bilo. Q-ovi iz Kontinuuma su me kaznili vožnjom u busu Promet Makarske uz stravična dva uvjeta da moram kupit povratnu kartu i da svoje moći mogu iskoristit samo tri puta. Krava melje, pa za početak žensku koja sidi do mene pretvaram u putni kušinić i njime podupirem one točke između šije i vrata da udobnije putujem. To Kravu uopće nije šokiralo, jer od svoje priče ionako ne vidi i ne čuje ništa i nikoga. Na po puta do Macole ne izdržavam više. Pucketanjem prstiju je ostavljam bez kolegica i mobitela. I zadnje pucketanje prstima jer ni najmanje ne držim do ljudske rase - klima puše samo iznad mene, ostali se kuvaju. Tiho je. Ostatak puta kontempliram kako se umilostivit Kontinuumu, ogoljen od svojih moći osjećam se suvišno ka desni „Ctrl“...

Ovaj broj je inspiriran filmom „God bless America“, koji se radi o liku koji, nakon što sazna da je neizlječivo bolestan, krene u rat protiv neukusa i neciviliziranosti, i odluči pobit sve najodvratnije ljude u Americi počevši od jedne razmažene mulice, zvijezde „reality show-a“, do žirija i publike u finalu nekog američkog supertalenta. U jednoj sceni di, prije nego mu uruče otkaz zbog navodnog seksualnog zlostavljanja, razgovara s kolegom u uredu, kaže da bi, da se njega pita, u sve telefonske slušalice i mobitele tribalo ugradit male bombice s bojom koje bi prsle po faci i opiturale doživotno svakoga ko televotingom ide glasat za svog favorita u „Amerika traži zvijezdu“. Tako bi barem odma vidija s kim uopće ne treba ni započinjat razgovor...

Pa, s kim onda pričat, Frank?


Post je objavljen 13.05.2012. u 02:06 sati.