Bilo je to negdje u drugom razredu srednje. Na povratku sa izleta u Budimpestu mi je jedan drug iz razreda posudio svoj walkman i ja sam se po prvi puta upoznao s muzikom Boba Marleya. Muzikom koja mi otvorila neke nove poglede na svijet.
Rijeci o ljubavi, miru, sreci, ljudskim potrebama, strahovima, ratu i bratstvu nalazile su savrseno mjesto u mojem umu, dok je ritam preuzimao moje tijelo. Mozda ce se ciniti pretjerano, ali nekada mi se cinilo kao da smo muzika i ja jedno. Kada bih pjevusio rijeci, to nisu bile samo rijeci to je bila iskrena strast i vjera. Vjera u bolji svijet, vjera da je vrijedno boriti se za bolji svijet. Vjera u bratstvo svih ljudi. Bob Marley je bio personalizacija te vjere. A opet samo covjek. „The biggest man you've ever seen was once a baby“. Njegove muzike kao da mi nije bilo dovoljno. Moje baterije idealizma i optimizma su se neprestano. Naturalna mistika lebdjela zrakom oko mene.
Rijeci nisu ostajale samo rijeci, nego su se pretvarale i u djela. „Walking, like I'm talking“ nije predstavljalo nikakav problem. Mislio sam da sam pravi sportski rasta.
No negdje, ne znam gdje, negdje na mom putu, zaboravio sam na te ideale, koji su me nekad vodili. Kao sto svi mi zaboravljamo idole nase mladosti kad odrastemo ili kao sto za vrijeme studija mislimo da svijet ceka na nas da dodjemo i da ga promjenimo. Ideali su isparili, snovi se rasprsili u javi. Cak i oni koji su postali realnost ostali su nedoreceni...prevelika ocekivanja mozda. U svijetu oko nas vladali su pohlepa, konkurencija, osobni interes, manipuliranje, predrasude i strah. Pred sobom sam vidio kako se ideali slamaju, bacaju ili u najboljem slucaju sakrivaju na marginama. Idealisti (ukljucujuci i mene) bivaju ismijani. Ritam preslab i nemocan da ujedini. CD-i s albumima su ostali u Zagrebu. Poput plisanog medvjeda Bob Marley je bio pospremljen u ormar.
Jucer je bila obljetnica Marleyeve smrti. Danas slusam njegovu muziku. Rijeci, ritam... sve je isto kao i nekada. Kao da me nikada nije napustilo. I vjera kao da se nakratko vratila. Ideali su mozda neostvarivi, ali energija, da ta zivotna energija koja je punila baterije, kako sam mogao nju zaboraviti. Pozitivna energija, koja nam svima treba da bi nasim zivotima dali smisao. Da bi se trudili zivjeti. Da bi zivjeli. Treba ocistiti zahrdjale baterije i ... idemo dalje. Get up! Stand up! Rastaman Vibration Positive!
Slusam muziku, ona prodire u moju dusu, prepustam se ritmu, moja soba i cijeli svijet se vrti sa mnom. Vjerujem u svoj ritam...
Post je objavljen 12.05.2012. u 22:14 sati.