Jučer sam iz svog auta
vidio pružnog radnika
sa skupim sunčanim naočalama;
sjedio je pored tračnica
u hladu divlje trešnje.
Činilo se kao da čeka
društvo i prijevoz na tulum,
a ne prolazak brzog vlaka
iz Vinkovaca za Zagreb
da bi nastavio raditi.
On je tog časa bio ono što nije.
Riječi lacanovski posustaju
u opisu trenutka
raspada tog privida.
Znam samo da sam osjetio
ljutnju, žalost i sram
prema svom vjerovanju
da vjerujem u jednakost.
Post je objavljen 12.05.2012. u 23:22 sati.