Nakon kraćeg subotnjeg šopinga, odlučimo ručati na terasi omiljenog restorana. Krošnje stogodišnjeg drveća štite nas od dnevne vrućine, a piće hladi. Novine šuškaju, i uz muziku s radija čine naše čekanje jela prijatnim.
U okruženju boja irisa, fontanica i ptica...pravo zadovoljstvo.
A onda meni dragu pjesmu i čitanje novina prekine glas radijskog voditelja koji onako u nekom, reklo bi se otkvačenom, slobodnom stilu vodi emisiju o vrućini i roštilju. Nisam tad dokučila koja je tema glavna. Nabrajao je gdje se sve fešta uz roštilj na svibanjskih trideset stupnjeva i pozivao slušatelje na razgovor o istom. Bila bi to gotovo ugodna ćaskanja da voditelj nije počeo opominjati slušatelje da ubrzaju roštilj, jer predstoji promjena vremena praćena kišom.
Da se zaustavio na toj korisnoj informaciji, iako poznatoj iz medija već nekoliko dana, moje raspoloženje uz pristigli ručak bi se nastavilo u ugodnoj atmosferi. No, u daljnjim javljanjima, valjda u želji da bude duhovit, počeo je slušatelje strašiti gromovima, da bi u nekom trećem ili četvrtom prekidu muzike rekao nekom da bi bilo pametnije da ide doma, naročito ako u sebi ima bilo kakvu metalnu protezu, jer bi ga mogao udariti grom.
On se izgubio u eteru, a ja za stolom. Puko me neukus.
Ručak smo završili možda brže od planiranog. Na putu do kuće zagledana u još uvijek čisto i plavo nebo, razmišljala sam o prirodi, ljudima i protezama, mentalnim.
Par sati iza vjetar je malo rashladio zrak i učinio manje napornim neke od radova u dvorištu.
Uz glavnu teve informativnu emisiju pila sam zakašnjelu popodnevnu kavu i ponovo, i prije vremenske prognoze, odslušala nešto sofisticiranije izvješće od radijskog na istu temu. Doduše, nisu se pominjali izleti i roštilji, nego uz slike plaže i kupača s naše morske obale za kraj smo bili počašćeni prizorom munja u Houstonu.
Čekam kišu i mislim: tko to tamo...straši?
(Uploaded by MaLiWeSeLjAk on Dec 13, 2009)
Post je objavljen 12.05.2012. u 23:19 sati.