Ništa
Ništa toliko me ne zavodi, ništa nije toliko probavljivo i glupavo i toliko kompleksno i beskonačno ništa ne čini da se osjetim tako mladim ili tako starim kao
muzika
podučavao bih je u visokim školama
oblijepio bih je slinom gurao u nju ekstremitete lizao njušio kušao dirao gnječio čupao razdirao
uzdigao bih je u čast emeritusa stavio joj rektorski lanac posvuda i žezlo biskupskopastirsko žezlo
krunisao bih joj glavu, sve glave
dao bih joj nagradu i plaketu i doživotnu apanažu
učinio bih je bigamno svojom suprugom i majkom
grizao bih joj usnicu i lakirao nožne nokte, puhao,
valjao je u brašno i ulje i vosak i bobice i trnje i igle i onda joj se smijao
kupovao joj prstenja i roblja, planirao s njome budućnost i blagdane i izlet na dan borca
solio joj jelo paprio joj tijelo donosio pilećeg mlijeka
KAD GOD TO POŽELI!
i mrzio bih je prezirao i varao
tjerao bih je na dijetu otrovnom kritikom sve do suza i vriska
uništavao je, vrijeđao, drobio, namjerno, hotimice, nesvjesno, neodoljivo, jer to je jače od mene i svega, to samo sebe rađa, i istodobno tjera u sve otrovniji i očajniji histerični samoprijezir,
ništa iz najdublje ravnodušnosti toliko ne vraća u krivodušnost,
ništa nije apstraktnije ni konkretnije
ništa drugo nije tako kompleksno i tako banalno glupo očito
toliko duševno i toliko visceralno fekalično
ništa drugo toliko ne uvaljava u spleen ili iz njega čupa
ništa toliko ne baca u očaj i čini da se osjetim tako prokleto starim,
starim jer sam
izgubio svo ovo vrijeme,
izgubio svo vrijeme gubim vrijeme
protiče mimo, iza nje, oko nje, pored nje, odijeljeno upljuvanom staklenom barijerom
toliko je prokleto mrzim jer je toliko želim jer je
toliko nedostižna
Post je objavljen 11.05.2012. u 23:25 sati.