Marketing
Kult (ne)rada
Na Praznik rada (još jedno pro forme obilježavanje gdje se neradom slavi rad; nešto slično kao slavljenje skromnosti Božića blagdanskim prežderavanjem na dug) Ivo Josipović kazao je nešto iznimno značajno (kao i sve prije toga veoma mlako popraćeno):
Ovo je isto dan kada još glasnije moramo upozoriti na to da mnogi ne uživaju ona prava iz rada koja bi trebali imati i da naše društvo na žalost ne cijeni rad. Mi nemamo kult rada i neka ovaj 1. svibnja bude dan kada ćemo nanovo krenuti graditi kult rada.
Zaista, jesu li Hrvati "lijen, neobrazovan narod koji nema radne navike i navikao je živjeti na tuđem novcu" kako je to svojedobno ustvrdio Nadan Vidošević gostujući u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2? Žive li oni još uvijek po onoj legendarnoj "Nikada me ne možeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi."? Prateći kolika se zaglušujuća buka podigla oko Mrsićeva prijedloga Zakona o poticanju zapošljavanja, moramo se zapitati boje li se Hrvati rada (barem onoliko koliko se boje promjena)?
Tim se zakonom želi povećati zapošljivost nezaposlenih mladih osoba bez radnog iskustva kroz stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, na rok od godine dana te uz mjesečnu naknadu od 1600 kuna. Na taj će način, kazao je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, mladi steći godinu dana radnog iskustva uz plaćanje radnog staža i mirovinskih doprinosa, te mentora koji će na trošak poslodavca nadzirati njihov rad, a sve u cilju povećanja njihove konkurentnosti na tržištu rada. 'Jedini pravi način smanjenja broja nezaposlenih je otvaranje novih radnih mjesta i Vlada na tom području sustavno donosi aktivne mjere čije ćemo učinke vidjeti krajem ove ili početkom iduće godine', poručio je. Odbacio je prigovore sindikata da predložena rješenja znače volontiranje, a ne zapošljavanje mladih, ističući da 1600 kuna, koliko bi primali, nije velik iznos, ali da ga državni proračun u ovom trenutku recesije može podnijeti. Za poslodavce koji bi eventualno htjeli zlorabiti zakonska rješenja nauštrb mladih predviđene su kaznene odredbe - novčane kazne od 50 tisuća kuna do 100 tisuća kuna.(Dnevnik.hr, 2. 5. 2012.)
Još smo se nedavno skamenjivali zbog najava kako bi se moglo oporezivati pomaganje susjedu (udaljenog više od 500 m) u berbi grožđa. Pritom se nismo skamenjivali što nam siva ekonomija (s posebnim naglaskom na stanodavce koji beru lijepe svote na muci onih kojima je smještaj osobno/poslovno prijeko potreban) jede dobar dio državnog proračuna (kojeg svi rado muzemo), a zbog čega smo, u konačnici, svi na gubitku.
S druge strane, posve mi je nejasan pojačani otpor mladih ljudi spram navedenog prijedloga Zakona. Prigovor mnogih od njih usredotočen je na to da bi se mlade ljude moglo izrabljivati (kao da to poslodavci već odavna ne čine; sjetimo se samo pritužaba kako zaposlenici ne smiju na zahod tijekom radna vremena, pa neki od njih čak nose i pelene; kako u vrijeme inventure radi i više od propisana broja sati, kako im ne plaćaju prekovremene, itd.), da bi mladi postali jeftina radna snaga (ne počnu li raditi, neće biti nikakva snaga), a stalni se zaposlenici izložili opasnosti od otkaza (podsjećam, otkazi se dijele gotovo svakodnevno). Mladi se također boje da će, nakon što istekne jednogodišnji ugovor, ostati na cesti (trenutno i jesu na cesti, s tom razlikom što nemaju ni novca ni radno iskustvo). Ono što se mnogo manje ističe jest da će mladi čovjek (koji inače sjedi kod kuće i postaje sve manje radno iskoristiv kako vrijeme odmiče) dobiti kakav-takav novac, uplaćeni radni staž, mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dakako, taj mladi čovjek može sve to ne izabrati, ne steći radno iskustvo, zaraditi 0 kuna i ne moći otići izvan Hrvatske u zemlju u kojoj se traži minimalno 1 godina radnog iskustva (npr. Australija). Dakako, on će i nadalje moći kukati kako posla nema jer svi traže nekakvo iskustvo, a on ne zna kako da ga stekne i usput će biti protiv prijedloga koji bi kratkoročno sanirao takvo stanje samo zato što s njime nije dovoljno upoznat/ne voli promjene/nije svjestan društveno-ekonomskih prilika.
Ne tvrdim da je u Mrsićevu zakonu sve idealno, ali bolje je od onoga što trenutno imamo (ne činiti ništa ne znači da ne možemo pogriješiti) i koliko smo nosnicama iznad površine, jer u vrijeme kada nije bilo recesije i kada se do posla moglo doći nešto manje traumatičnije, nije bilo lako. Osim toga, očekivati od Miranda Mrsića da jednim zakonom riješi sve pogrešne odluke birača tijekom proteklih 20 godina posve je neozbiljno. Mladi su godinama na začelju interesa: zašto se jednako godinama šuti? Zašto svako kolektivno buđenje nije praćeno predlaganjem, a ne rušenjem prijedloga? Da se ovakvo što (ugovori o stručnom usavršavanju) nudilo u moje vrijeme, objeručke bih prihvatio, a manje se bavio frazama i zaštiti onoga čega nemam (kao što je to trenutno slučaj). Moj je prvi posao bio čisto volontiranje, jer je to bio jedini način da me netko primijeti, odnosno da dođem do bilo kakvog radnog iskustva. Radio sam bez definiranog radnog vremena: dolazio bih kada je god trebalo, a katkada ostajao i do kasno navečer. Trošio sam vlastiti novac za prijevoz, pa često ne bih imao ni za užinu. Bilo je to vrijeme kada mobitele još nije imalo svako vrtićko dijete, pa tog troška, srećom, nisam imao. Radio sam sve što bi zaposlenicima palo na pamet, u vrijeme koje bi si oni zacrtali. U jednom sam trenutku ispravljao tekstove i pisao račune, u drugom nosio cipele i kapute (ne pitajući zašto). Nitko me nikada nije ponudio čašom vode ili barem jednom krafnom (restoran je bio kat ispod), ali sam ipak dobio značajnu preporuku i lijepu crticu u CV-u. Napominjem da mi u tih nekoliko mjeseci nije bilo uplaćeno ni mirovinsko, ni zdravstveno osiguranje (kasnije sam te godine doživio nezgodu, ali nisam bio osiguran, pa sam zanemario lakšu ozljedu), a što će uživati oni koji se tome toliko protive. Kako sam već rekao, oni ne moraju sklopiti ugovor i slobodni su i dalje sjediti kod kuće uvjereni da ih to spašava od toga da postanu moderni robovi.
Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek vlada uvjerenje kako je moguće živjeti po sljedećem (besmrtnom) receptu: završim školu (i tu moje usavršavanje završava), pronađem posao (ili još bolje: pozovu me na posao; najbolje tamo gdje mi radi obitelj ili prijatelji), obavim ono očekivano "dok nas smrt ne rastavi" (pritom je najvažnije da matičar prethodi porodničaru), ispunim reproduktivnu ulogu, privedem tu svoju karijeru nekom kraju i zavalim se u naslonjač grleći svoj daljinski upravljač. Poprilično banaliziram, ali nisam ni daleko od istine.
Mislim da ćemo se složiti kako ovo nije zemlja kakvu smo očekivali. No ta zemlja nije tuđi problem nego naš, jer zemlju čine ljudi, a ne livade, pa je red da je prestanemo samo pasti. Do sada se baš nismo iskazali: uglavnom smo nedgovorni, bez vizije, nimalo samokritični, očekujemo da drugi obave posao umjesto nas, bojimo se promjena i novih izazova, kompetitivnost smatramo uvredom, ne znamo što želimo, ali smo prvi koji propisuju što netko drugi smije željeti, nesolidarni smo i često nespremni na suradnju (preciznije, nikada nismo naučili funkcionirati kao zajednica), duboko ideološki podijeljeni i jednako duboko zavidni, volimo isticati prosječne i degradirati izvrsne ponoseći se kultom neprofesionalizma. Kao što znamo, put do ozdravljenja započinje postavljanjem/prihvaćanjem dijagnoze.
S druge strane, posve mi je nejasan pojačani otpor mladih ljudi spram navedenog prijedloga Zakona. Prigovor mnogih od njih usredotočen je na to da bi se mlade ljude moglo izrabljivati (kao da to poslodavci već odavna ne čine; sjetimo se samo pritužaba kako zaposlenici ne smiju na zahod tijekom radna vremena, pa neki od njih čak nose i pelene; kako u vrijeme inventure radi i više od propisana broja sati, kako im ne plaćaju prekovremene, itd.), da bi mladi postali jeftina radna snaga (ne počnu li raditi, neće biti nikakva snaga), a stalni se zaposlenici izložili opasnosti od otkaza (podsjećam, otkazi se dijele gotovo svakodnevno). Mladi se također boje da će, nakon što istekne jednogodišnji ugovor, ostati na cesti (trenutno i jesu na cesti, s tom razlikom što nemaju ni novca ni radno iskustvo). Ono što se mnogo manje ističe jest da će mladi čovjek (koji inače sjedi kod kuće i postaje sve manje radno iskoristiv kako vrijeme odmiče) dobiti kakav-takav novac, uplaćeni radni staž, mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dakako, taj mladi čovjek može sve to ne izabrati, ne steći radno iskustvo, zaraditi 0 kuna i ne moći otići izvan Hrvatske u zemlju u kojoj se traži minimalno 1 godina radnog iskustva (npr. Australija). Dakako, on će i nadalje moći kukati kako posla nema jer svi traže nekakvo iskustvo, a on ne zna kako da ga stekne i usput će biti protiv prijedloga koji bi kratkoročno sanirao takvo stanje samo zato što s njime nije dovoljno upoznat/ne voli promjene/nije svjestan društveno-ekonomskih prilika.
Ne tvrdim da je u Mrsićevu zakonu sve idealno, ali bolje je od onoga što trenutno imamo (ne činiti ništa ne znači da ne možemo pogriješiti) i koliko smo nosnicama iznad površine, jer u vrijeme kada nije bilo recesije i kada se do posla moglo doći nešto manje traumatičnije, nije bilo lako. Osim toga, očekivati od Miranda Mrsića da jednim zakonom riješi sve pogrešne odluke birača tijekom proteklih 20 godina posve je neozbiljno. Mladi su godinama na začelju interesa: zašto se jednako godinama šuti? Zašto svako kolektivno buđenje nije praćeno predlaganjem, a ne rušenjem prijedloga? Da se ovakvo što (ugovori o stručnom usavršavanju) nudilo u moje vrijeme, objeručke bih prihvatio, a manje se bavio frazama i zaštiti onoga čega nemam (kao što je to trenutno slučaj). Moj je prvi posao bio čisto volontiranje, jer je to bio jedini način da me netko primijeti, odnosno da dođem do bilo kakvog radnog iskustva. Radio sam bez definiranog radnog vremena: dolazio bih kada je god trebalo, a katkada ostajao i do kasno navečer. Trošio sam vlastiti novac za prijevoz, pa često ne bih imao ni za užinu. Bilo je to vrijeme kada mobitele još nije imalo svako vrtićko dijete, pa tog troška, srećom, nisam imao. Radio sam sve što bi zaposlenicima palo na pamet, u vrijeme koje bi si oni zacrtali. U jednom sam trenutku ispravljao tekstove i pisao račune, u drugom nosio cipele i kapute (ne pitajući zašto). Nitko me nikada nije ponudio čašom vode ili barem jednom krafnom (restoran je bio kat ispod), ali sam ipak dobio značajnu preporuku i lijepu crticu u CV-u. Napominjem da mi u tih nekoliko mjeseci nije bilo uplaćeno ni mirovinsko, ni zdravstveno osiguranje (kasnije sam te godine doživio nezgodu, ali nisam bio osiguran, pa sam zanemario lakšu ozljedu), a što će uživati oni koji se tome toliko protive. Kako sam već rekao, oni ne moraju sklopiti ugovor i slobodni su i dalje sjediti kod kuće uvjereni da ih to spašava od toga da postanu moderni robovi.
Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek vlada uvjerenje kako je moguće živjeti po sljedećem (besmrtnom) receptu: završim školu (i tu moje usavršavanje završava), pronađem posao (ili još bolje: pozovu me na posao; najbolje tamo gdje mi radi obitelj ili prijatelji), obavim ono očekivano "dok nas smrt ne rastavi" (pritom je najvažnije da matičar prethodi porodničaru), ispunim reproduktivnu ulogu, privedem tu svoju karijeru nekom kraju i zavalim se u naslonjač grleći svoj daljinski upravljač. Poprilično banaliziram, ali nisam ni daleko od istine.
Mislim da ćemo se složiti kako ovo nije zemlja kakvu smo očekivali. No ta zemlja nije tuđi problem nego naš, jer zemlju čine ljudi, a ne livade, pa je red da je prestanemo samo pasti. Do sada se baš nismo iskazali: uglavnom smo nedgovorni, bez vizije, nimalo samokritični, očekujemo da drugi obave posao umjesto nas, bojimo se promjena i novih izazova, kompetitivnost smatramo uvredom, ne znamo što želimo, ali smo prvi koji propisuju što netko drugi smije željeti, nesolidarni smo i često nespremni na suradnju (preciznije, nikada nismo naučili funkcionirati kao zajednica), duboko ideološki podijeljeni i jednako duboko zavidni, volimo isticati prosječne i degradirati izvrsne ponoseći se kultom neprofesionalizma. Kao što znamo, put do ozdravljenja započinje postavljanjem/prihvaćanjem dijagnoze.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------
Post je objavljen 11.05.2012. u 16:24 sati.