Ovih dana je nemoguće obići u medijima zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Ispostavilo se da je ono što mi na prvi dojam izgleda očigledno, a to je ljudima koji žele djecu, a nisu ih mogli dobiti pomoći u ostvarenju te želje.
Nisam našla tekst spomenutog zakona pa ako ga netko ima zanima me što konkretno piše, ovako mogu samo lupetati o ovom o čemu lupetaju oni na tvu, a to baš i nije nešto(makar me nikad prije nije spriječilo pa ne vidim zašto kvariti uhodanu praksu) pa lupetajmo zajedno.
Prva stvar koju ne razumijem je ona priča o zamrzavanju zametaka. Oke, poštujem to što neki ljudi ne žele zamrzavati svoje zametke jer oni to vjerojatno smatraju nasiljem nad živim bićem. U tom slučaju istim ljudima preporučam da to ni ne čine.
Također i mislim da u svijetu bez mogućnosti da određeno pravilo ne poštujete ne bi imali slobodnu volju, a upravo je poštivanje pravila slobodnom voljom ono po čemu vaše negriješenje ima težinu.
Postoje mnogi koji to smatraju boljom i uspješnijom metodom i ne vidim razlog zašto njihova slobodna volja ne bi mogla biti ispoštovana, ako im za taj postupak slijedi vječnost u paklu, bio je njihov izbor.
Sljedeći problem koji se spominje je utvrđivanje neplodnosti žene koja nema partnera. Mislim da nije neki problem utvrditi plodnost ili neplodnost. Postoje pretrage valjda kojima se spomenuta neplodnost utvrđuje, pretpostavljam ne bitno drugačije od neki pretraga kojima se utvrđuju neke druge stvari.
Ali nije li zapravo njena dijagnoza sasvim jednostavna?Pitam to zbog načina na koji se ovo predstavlja kao problem. Psihička bolest jer ona da je psihički zdrava bi imala muža pa bi pravila djecu kod kuće pa eventualno ako se i tu pokaže nesposobna doći po pomoć kod doktora.
Pada mi na um još jedan medicinski paradoks. Ako dotična, jasno psihički bolesna žena bez muža baš silno želi dijete (jer njoj tako bolesnoj nije moguće objasniti da to nije izvedivo) nije li bolje istu zaštiti od bolesti tako da joj se omogući medicinski potpomognuta oplodnja da ne stupa rizične u seksualne odnose s kojekakvim likovima koji bi njezinu dijagnozu mogli zloupotrijebiti.
Jedna moja Amerićanka je po dolasku iz Švedske rekla: oni žive čudno, u Americi su većini mojih prijatelja roditelji razvedeni, kod vas su većini roditelji u braku, a u Švedskoj, tamo su ljudi zajedno po 50 godina bez braka.
Čudno zbilja, očito se živjeti može i tako, tko bi rekao.
Idemo dalje s problemima; diskriminacija muškaraca. Diskriminirani su, jasno da jesu. Iako je njihov doprinos u genetskom materijalu jednak, ravno 23 kromosoma, oni nikad neće imati jednak tretman. Zašto? Jer njegov vremenski doprinos se svodi na nekoliko sekundi, a njen na 9 mjeseci.
I tu ne govorim o tome koliko se čiji život mijenja nakon tih 9mjeseci nego o konkretnom poslu donošenja djeteta na svijet.
Btw kako je kod nas reguliran pojam surogat majke? I kod pravne regulative postoji eto taj jedan segment koji nije moguće savršeno regulirati, a to je mikroklima unutar trudnice, majka pod stresom nije baš savršen izbor.
A koliko netko tko je surogat majka može ne biti pod stresom? Samo ako je izuzetno velikodušna osoba koja to što čini čini sa ciljem da nekom pomogne, novac teško da je dovoljno dobar motiv da dozvoliš nekom da ti zaposjedne život 9mjeseci.
Zasad je to jedino rješenje koje može omogućiti ravnopravnost muškarcima, barem dok ne osmislimo neku mogućnost inkubatora koji radi od razine stanice do novorođenčeta. Opet toliko je toga oko čega muškarci i žene nisu ravnopravni ovo je pitanje čiste biologije...vidite žene opet ne mogu trčati 8sekundi na 100m, i to je biologija...na ime toga što nekom ne možemo pomoći trenutno kao nekom drugom, ne znači da drugom treba uskratiti pomoć. Po toj logici možemo reci da ako ne možemo operirati sve tumore na mozgu, da ne treba operirati niti jedan, jer oni kojima se tumor ne može operirati bi se mogli osjećati diskriminirano. Možda se ne razumijem baš u medicinu, ali uvijek sa mislla da je logika pomoći što većem broju ljudi, a ne paziti da se netko ne bi uvrijedio ako je moguće pomoći nekom drugom, a njemu ne.
Oko jednog se pitanja slažem, a to je kako osigurati djecu rođenu ovakvim putem od mogućnosti incesta? Vjerojatno njihovim informiranjem, evidencijom eventualnih darovatelja zametaka ili spolnih stanica, svakako je i to moguće i vrlo izvedivo.
Smiješna mi je priča o pravu na oba roditelja. Uostalom tko kaže da ta žena neće za godinu dvije upoznati nekog i da će taj netko biti divan roditelj njenom djetetu?
Ako se već igramo što bi bilo kad bi bilo. Što kad nekom umre muž, žena, partner? Oduzimaju li se djeca i daju nekom tko ima partnera, jer dijete ima pravo na oba rodtelja?
Ili mu se možda sudskim putem dodijeli partner?
Svijet je pun djece bez možda ne adekvatne, ali bez potpune roditeljske skrbi. Ima toliko djece koja imaju oba roditelja, ali im ne posvećuju dovoljno pažne i vremena jer rade po 12 sati dnevno ili im se jednostavno ne da, jesu li ona sretnija na planeti od djeteta koje ima samo majku ili samo oca koji su uz njega u svim mogućim situacijama. Svemir uopće nije kaotičan, kaotični su mikrokozmosi koji ne vide dalje od svog nosa.
Kad bi u mikrokozmosu postojala institucija gledanja svog posla kaosa gotovo da i ne bi bilo. Žale se kako je ovaj zakon najliberaliji u Europi. Osobno sam iznenađena. Mislila sam svašta, ali nisam da Hrvatska može donijeti zakon koji je najliberaliniji.
Poskočila sam i pljesnula rukama. Ipak se kreće.
Post je objavljen 10.05.2012. u 11:33 sati.