Ponekad se jednaostavno ne zaš čemu više čuditi.
Kada shvatiš da je sve bila samo nekakva iluzija. Neka potencijalno dobra priča. I ništa više.
Kada shvatiš da sve one dane koje si izdržala jedino tako što si mislila da netko negdje misli na tebe, ta osoba nije mislila.
Kada si brojila dane do ponovnog susreta..
Ma bila sam najbolja! Ni suzu nisam pustila. Ni najmanju suzicu. I nisam čak niti objesila svoje lice u onu jadnu tužnu grimasu.
I to me najviše čudi. Kako mi je to pošlo za rukom, meni najvećem pekmezu na svijetu?
Kada mi je nonšalantno rekao da mu se ne sviđam "draga prijateljice".
E pa onda si nađi drugu prijateljicu!
I tako. Posjekli su mi stablo. Nestala mi ljubav koje čak nikada nije niti bilo. Kakva zabluda...
Ali, stablo će narasti novo, ja idem dalje....
I tako to ide. Život.
I tako, od danas više neću brojati.
Od danas mu se više neću javljati.
ne od sutra niti od prekosutra.
Od danas.
Od sad.
Les adieux! :)
Post je objavljen 07.05.2012. u 10:46 sati.