Pregled posta

Neizgovorene riječi

Vani je rominjala kiša, a ljubičastosivi oblaci tamnili su malo po malo, sve do jedne ravne linije koja često znači neku vrstu mraka.

Na lijevom kažiprstu lak u nijansi Tangerine fatal otkrhnuo se dok sam nervozno grebala po stolu med koji je skliznuo s ruba šalice čaja.


Prijepodne sam gledala u kišu i jela sendvič koji mi je dao ljubazan čovjek i sjetila sam se one večeri kad sam prvi put vozila staru metaliksivu Hondu koju mi je posudio brat.

U ključnim sam trenucima uvijek umorna. Obukla sam bordo dolčevitu i na vrat, u vremenu prije prije SJP, zakačila bordo ružu koja se idealno uklapala. Bilo je to vrijeme kad se nitko nije usudio staviti velike roze leptire na uši, bordo ružu na majicu, kupiti tirkizno odijelo ili bijele hlače s crvenim ružama. Imala sam doduše obične crne hlače, večerati nisam stigla, ali sam uspjela napraviti sendvič s pršutom i sirom i zamotati ga u salvetu.
Pokupila sam te malo poslije 9 sati navečer. Bilo nam je logično da na mjesto do kojeg nam treba 5 minuta dođemo sat vremena ranije. I tad je dakle padala kiša i ja sam jela sendvič u autu na mračnom parkingu disko kluba. Ti si otvorio prozor i pušio.
Kao i obično, između nas nije bilo ničeg konkretnog. Bilo je puno više od toga.
Pričao si o svojoj curi koja te ostavila zbog jednog umišljenog pisca i ja sam ti rekla da je to skroz u redu kad si bio odabrao nju umjesto mene, no uporno si tvrdio da je sve to odjednom plod moje mašte jer sam kapetan koji drži predavanje poslije bitke, a ja sam ti rekla da ako ništa drugo, svoj brod ne bih ostavila da potone zbog bilo kojeg drugog broda, a kamoli onog kojem havarija tako i tako ne gine. Pitao si me moram li baš o brodovima jer ti ih je puna kapa, kao i mora kad te zadesi tura od 6 mjeseci, a onda sam slično objasnila preko plodova trule voćke na što si zapalio još jednu cigaretu. I rekao nešto što me zabarikadiralo do kraja života.
U separeu svima je bila najprirodnija stvar da sjedim baš kraj tebe. A što se mene tiče, sjedio si kraj mene jer si bio najzanimljiviji.
Gledajući danas u ljubičastosive oblake koji su svakim trenutkom tamnili bilo je kao da gledam tvoje raspoloženje. No, ako je išta neupitno, onda je to da super funkcioniram kad je nevera i to je ona bitna razlika u odnosu na sve druge lijepe, pametne, zanimljive žene.

Primijetila sam odavno da se kačiš na oštre replike ne pretjerano privlačnih žena kojima udijeliš iskren osmjeh. Jednom te administrativna tajnica u firmi bocnula da bi bio red da se ošišaš, ne znajući da si upravo i mislio otići do brice. Vidjevši te slijedeći dan umislila je da je utjecala na tebe, komentirajući da bi još jedan centimetar manje bilo idealno, a ti si joj odgovorio – To ti je sve što možeš dobiti od mene, naravno, što se frizure tiče. Ona se zacrvenila, ti si joj namignuo, a ja... ja se toga često sjetim, pa i te večeri u separeu. I večeras dok pljušti kiša.

Mislio si da je tajnici to puno značilo, a i bio si u pravu. Pričala mi je da ide na salsu i da će te na nekom domjenku probati pridobiti da plešeš s njom.

Tvoje koljeno opušteno prislonjeno uz moje, ispod stola. Votka s limunom, samo jedna jer vozim i onda coca-cola. Palio si jednu za drugom, a iza ponoći krenuli su stari domaći hitovi koje su uvijek puštali u disku, a rulja se redovito otkidala na njih – Iza ponoći, Tek je 12 sati, Hajde da ludujemo. Rođak mi je prišapnuo mislim li s tobom ozbiljno jer da je evidentno da nešto mutimo i da je ta muljaža dosegnula neki vrhunac, bar u očima „nepristranih promatrača“.

Znala sam da je ta večer presudna i da će se što god da odlučim i ostvariti. Pričali smo o glupostima dok smo paralelno mislima vodili puno intimniji razgovor.

Kopali smo jedan drugome po mislima dakle, osjećaji su kod nas uvijek bili neupitni.
Kao i problem s jetrama. Išli bismo jedan drugome prečesto na jetru.
-Čitala sam da je Strijelcima upravo taj organ najslabiji, kao da su željeli reći da su Strijelci valjda slabi na alkohol zbog hedonizma, ali i depresije koja spuca kad se najmanje nadamo, a alkohol uništava jetru.. ima smisla.. iako koliko pušiš, mogla bi ti slabija biti pluća.
- Ne budi tako pesimistična, Strijelci su optimisti, bilo bi nam divno. Doslovno reci riječ i napraviti ću baš sve. Znam da zvuči ONO... ali umoran sam da tražim normalniju frazu koja bi značila isto ovo.
- Nije poanta u tome da mi nudiš sve, ja volim ovaj naš odnos koji je nedovršen, nerealiziran, a upravo je savršen, mi smo ljudi koji se kuže bez priče, iako je jako zanimljivo pričati s tobom.
- Jel' se sjećaš kad sam šutio, a ti si bila kod mene, skockana i pričala si mi 45 minuta, a ja sam samo buljio u panoramu na 3. Programu i kad si bijesna izletjela vani i na stepeništu srela mog oca? Kako se ne bih sjećala, imala sam na sebi crne uske hlače, smeđu majicu na špaline, smeđe sandale s punom petom i brdom remenčića.
– I crni lak na noktima.
–Da, i crni lak. I bio je osmi misec, vruće ko u Sahari, oko 1 popodne, kasnila sam doma na ručak.
– E pa tata me pita da jel' dobro skužija da jedna plava cura plačući izlazi iz našeg stana.
– To je prvi i zadnji put da sam ga vidjela u životu. Imao je sijedu kosu i brkove, košulju i djelovao mi je umoran.
– Rekao sam mu da garant nisi plakala, ali da ti lice izgleda slično kad si ljuta. A on na to da sam budala.
– Pa ono, tad si baš bio budala. O čemu si razmišljao dok sam ja pričala i pričala?
– O tome kad ćeš završiti s pričom i otići ća.
– Haha, koliko ja samo mogu mliti i mliti.
– Upravo to. I to onda kad ne triba. Jer počeo sam razmišljati dobro. Kako si ti super cura, kako smo sto zgoda i izlazaka na kojima smo se slučajno sreli tako ispunjeno proveli. Kako mrzim kad mi ružno odbrusiš. Kako volim kako barataš sa svima oko sebe i kako se jednostavno ne mogu zamisliti da smo skupa, kako nas ne vidim kao neki par koji će ići po svadbama, krstitkama, roštiljadama, kako nismo kompatibilni za društvene aktivnosti ako se pojavljujemo formalno skupa. Kako je tebe sram mene, a mene tebe. Kako me strah da mi ne skresaš nešto pred svima i toga da se u tom trenu okrenem i ostavim te samu pred svima, suzdržavajući se da ti ne opalim trisku. Kako mislim da smo super neki par, ali ovako, misaono, ovako kako sad pričamo preko misli dok trešti ova što iza ponoći traži osvetu, a dok tvoj glas priča o tajnici koja ide na salsu i zamišlja kako pijem s njom bijelo vino i šapućem na uho da je žena mog života. I ok, dobro bismo se mi slagali i fizički u 4 zida, ali na van... Ali da ne skrenem s teme, bilo bi glupo da ne pokušamo, zadnjih sam godina na brodu puno razmišljao i unatoč barikadama kod tebe i mene .....

Na spomen barikada zatvorila sam oči, glave i dalje lagano prislonjene na tvoje rame, isključila tok misli i svjesno prekinula misaonu komunikaciju.
Otišla sam na podij i zaplesala, a ti si ostao u separeu. Kad su nam se slučajno okrznule misli, pitao si me jesam li sigurna.
Pokušavala sam ne misliti na išta. Nikada mi nije bio problem misliti niti reći ono što hoću, neću, ono što želim ili ne želim.
Ta je večer bila iznimka. Odlaskom na podij, već sam osijećala ogromnu prazninu, crnu rupu koja me žderala od glave do pete.
Kad je sve bilo gotovo, odvezla sam te kući bez da smo izmijenili ijednu riječ.
Stigao mi je sms nekoliko sati poslije - Mi smo cirkus svoje vrste.

Desetak godina poslije, puštajući tu i tamo neku informaciju da dopre do mene, znam da si u svim društvenim sferama realiziran čovjek.
U svim onim sferama za koje sam bila najlošiji kandidat.
Osjećajući što mi govoriš onu večer, priznajem da si bio u pravu što se vanjskog života tiče - sa mnom ne bi bio ni na trećini puta.
Je li moja intuicija zapravo spasila mene ili tebe?

Još tu i tamo ti pošaljem neku svoju misao koja putuje preko oceana i oceana, nekad je zadržiš za sebe, nekad je vratiš natrag bez komentara, ali malo drukčije zapakiranu... moju misao u oblačiću, ali obojanu lavandom, namirisanu limunom ili u obliku sunca. Rijetko mi pošalješ i neku svoju.
Putuju one nekad mjesecima. Imam osjećaj da si ih šaljemo preko nevidljivih goluba pismonoša.
U oluji neke se i zametnu, iako ću vjerovati ipak da sve uspiju pronaći svoj put.

Ležim na krevetu okružena časopisima i knjigama, jedem pomfrit, kisele krastavce i pijem coca-colu s kriškama limuna. Više od desetak minuta ne registriram kako „čitam“ članak od pola stranice na temu koliko je ukupno kila izgubilo nekoliko naših „poznatih“ žena.
Otvaram prozor i gasim svjetlo.
Doprijelo mi je do mozga.

Ove večeri jedna je tvoja misao stigla iznenadno s kišom.


Post je objavljen 05.05.2012. u 01:01 sati.