izbaci to iz sebe. neka ti bude lakse. ali stvarnost se nece promjenit. bol ce ostati. razocarenje jos jedno. samo polako i smireno. ovo je postalo gubitak vremena. kako ali kako dalje nakon svega? kako ostat priseban? kako ne pogorsat stvari? mislim da je sada kraj. konacan kraj. kome zahvalit? uvijek nam je netko kriv. da ponekad i je. ali krivi smo i mi sami. ali zasto? zasto smo tolika gamad unistit netkome zivot? unistit dio zivota? ponekad je tesko opisat kako se osjecamo. tesko je uopce pokazat osjecaje. bojimo se. bojimo se istine. bojimo se jer smo (pre)velike kukavice pokazat sto osjecamo. bojimo se rec sta mislimo. jednostavno se bojimo svega sto ce nam se desit. postali smo neke face. agresivne virtualne face. jednostavno smo prestali biti ljudi. postali smo se bojiti obicne istine. da istina boli ponekad. ali bolje je i znat i okrutnu istinu nego li zivit nesto sto je bila necija masta. neciji prljavi i okrutnu um. zasto se jednosavno ne prestanemo s tim sranjima. zasto idemo za onim sto drugi vole? za onime sto drugi hoce? nemamo iste interese. ja sam druga osoba. ja imam neki svoj svijet. nesto sto ja volim i cijenim u zivotu. tesko je pomiriti se stvarnoscu i realnoscu. tesko je pogledati istinu u oci. da pogrijesila sam u mnogim stvarima. kao i svi mnogu. pa sta sad? krivi smo si sami. ali jos smo mladi. jos ucimo. ucit cemo do kraja zivota svakim danom.
Sve jos mirise na nju
i dan i jutro sto ce doci
nakon ove noci, noci bez sna
i dvjesto godina, da ih brojim u samoci
otkako je otisla
Post je objavljen 03.05.2012. u 10:00 sati.