Sunce, vrućina. Kasnim. Trebala sam biti već biti tamo, a još sam u tramvaju.
Baka šizi. Srećom, čekaju me, inače bih došla na groblje još 100 godina kasnije.
Prošli sprovod bio je u zimi, bilo je vraški hladno i padala je kiša.
Sve je bilo tako jadno, tužno i teško.
Na suncu sve izgleda drugačije.
I obitelj je bolje pripemljena, svi smo znali da će se to dogoditi.
Mora da su većinu otplakali ranije.
Tek kad vidim unuke kako plaču tuga me pogodi i zaplačem i ja.
Nespretno odrađujem sve potrebno, iako mi je ovo drugi put, i lupam se po glavi
kad shvatim greške u protokolu.
Kao i uvijek, muka mi je od ljubljenja kojem sam povremeno izložena.
Trudim se biti pristojna prema ljudima koji me nisu vidjeli dugo ili nikad.
Tako je to kad su obiteljske zgode, uvijek se na neki način komentira kako je netko narastao.
Starješine mentalno vode svoju knjigu emocionalnog računovodstva.
Pogledavaju se značajno, odobravaju vijence, ne odobravaju odjeću, dolaske ili nedolaske.
Nakon što se netko od publike odmakne jedan od starješina zakrivajući usta dlanom pita drugog
-Jel donio nešto
- Nije.
Još jedan minus.
Baka se vec kuži u dramu, dok se pozdravljaju bivsi supružnici, ona gleda reakciju djece.
Na Bakin upit Majka kasnije komentira
-Ona je proživljavala sve to sa mnom, sin nije toliko.
- Ipak je ona žensko dijete - slaže se Baka.
Pitam se kako to sinovi nikad ništa ne kuže i da li ih majke krivo odgajaju.
Izlazimo iz mrtvačnice. Stojim iza unuka i uhvatim se kako pokušavam shvatiti što je na njima
odjeća za izlaske, a što nova za sprovod.
Polako krećemo prema grobu. Čujem ćakulau u redu iza sebe: seljenje,godišnji, posao. Nisu ni jako tihi.
Svećenik frflja. Priča kao sesoski svećenik koji je morao učiti obraćanje javnosti, ali brza, a ne izgovara sve
ne onako kako bi morao da je usvojio sve što je naučio.
Uhvatim se kako se nadam da on neće voditi službu za Baku jednog dana. Vjerojatno bi ga gađala zemljom iz groba.
Brzinska misa. Crkva je još uvijek nedovršena.
Na izlasku izu crkve Baka zafrkava jednu od mojih rođakinja.
-Dobro da je stavila ogrlicu s imenom, ne bih ju prepoznala.
-Zato sam ju stavila -potvrđuje ona.
Malo me rastuži to. Kao djeca smo se igrali, danas nam treba natpis "Hello, my name is".
Odlazimo u dućan po mokre maramice, čistim se fizički i psihički. Od sprovoda druge bake uvijek osjećam težinu
svih tih ruku, tuge i suza.
Pokušavam od Bake izvući što misli o održavanju afterpartya nakon sprovoda.
Shvati me što želim reći i nasmije se i kaže kako ne želi to nakon svog sprovoda. Odahnem.
Žao mi je obitelji, s tugujućih svedeni su na konobare.
Zato ne idem na ovaj afterparty.
Čavrljamo o rođacima. Tko se odselio kamo i s kim, tko još živi u kući.
Kad sam bila mala to dvorište je bilo veliko i puno ljudi. Danas je tiho i maleno.
Sjetim se gastarbajterskih kućerina koje uvijek nekako završe prazne i roditelja, poput moje Bake,
koji jednostavno ne shvaćaju zašto se djeca žele odseliti.
Kod kuće skinem svoju pristojnu tamnu odjeću i osjećam se bolje.
Dan je dug, sunce sja, i više nisam na groblju.
Post je objavljen 02.05.2012. u 23:21 sati.