Nalazim se u svome uskoro pa bivšem stanu, u uskoro pa bivšoj sobi okružena kutijama punim knjiga i kovčezima punim odjeće. Sutra se selim u novi stan, novoadaptiranu garsonjeru na drugom kraju grada. Napokon ću živjeti sama. Mama je kesnula dobre pare da mi priušti taj luksuz. Zašto? Zato što me se sadašnje cimerice boje. Boje me se jer sam bila iskrena prema njima. Pokazala sam im otpusno pismo i gledala kako im lica mijenjaju boju u mrtvački bijelu. Ne, nisu me izbacile iz stana, ali napetost u zraku se mogla rezati nožem. Tako nijedna od nas ne može živjeti. Na ovaj način, bit ću sama sa klupkom vlastitih poremećaja. Nitko neće morati paziti ostavlja li čokoladu ili napolitanke u kuhinji. Nitko neće morati paziti na to što govori i na koji način. Nitko neće morati strepiti od toga hoće li me njegove riječi povrijediti. Bit će puno jednostavnije. Čak je i dr. Mayer rekla da je to dobro, ukoliko moja mjesečna doza tableta stoji kod nekoga drugog. Rečeno učinjeno, sutra odlazim.
Sve što je u mene danas ušlo su tablete, kofein, nikotin i voda. Previše sam se opustila zadnjih tjedan dana, ako ne i više. Provela sam vikend kod dečkove obitelji, sa enormnim količinama čokolade, bez povraćanja. Vaga je danas pokazala 59 kilograma. Bolje bih se osjećala da me netko polio hladnom vodom. No dobro, šest Dulcolax tableta bi to sranje trebale izbaciti iz mene. Ako ne sve, bar dio. Danas je samokontrola povraćena. Nema hrane, ni u kojem obliku.
Prije mjesec dana poslala sam neke svoje rukopise izdavaču. Ne mogu se sjetiti razloga zašto sam to učinila. Nedavno mi je došao odgovor. Dobila sam ponudu da objavim knjigu. Neću je prihvatiti. Previše ljudi bih povrijedila, previše ljudi bih izgubila. Sad nije vrijeme za to. Možda kasnije, ako mi se pruži prilika. Kažu da je dobar rukopis dobar rukopis, kako sada tako i za deset godina. Nisam sigurna je li to istina.
Prije četiri dana u kalendaru sam označila prekid veze sa L. Prije dva dana sam poslala poruku bivšem. Fali mi. Ne na način da bih opet htjela biti s njim. Fali mi kao osoba. Bio je veliki dio mog života, a tako naglo je nestao. Sve što sad imam od njega je kratki pozdrav u prolazu kad ga sretnem, što nije tako često, i okretanje glave na drugu stranu. Boli.
Glavom mi struje informacije, vlastite i tuđe misli, vlastiti i tuđi komentari, planovi, ciljevi, nikad izrečene rečenice koje me guše pri dubljem udisaju. Kaos je zavladao i nisam sigurna kada točno namjerava sići sa svoga trona. Ne uspijevam ga otjerati koliko god se trudila. Pitam se gdje je nestala ona Ja kojoj nijedna prepreka nije predstavljala problem već samo novi izazov koji bi ubrzo savladala, gdje je nestala Ja koja je imala jasno određene ciljeve i način na koji će ih realizirati. Gdje je nestala Ja koja zna točno što želi od života i ljudi koji ju okružuju. Trebala bi mi njezina pomoć sad, više nego ikad prije.
Post je objavljen 02.05.2012. u 21:58 sati.