Marketing
Mlikarica bez karanfila
Prekrasno prvosvibanjsko jutro bilo je idealno za šetnju, bicikliranje gradom.
Na korzu više turista no našega svijeta, poluprazan. Oduševio me taj mir. Nigdje političara koji bi se kurčili svojim zaslugama što je to jutro upravo takvo. Zapravo ništa nije odavalo da je blagdan u zraku.
U pokrajnjoj ulici naiđoh na Mlikaricu. Nosi svoju naprtnjaču mlijeka sa Grobnika u Rijeku šutke i polako. Slušam ju kako priča o gospodi i siromasima kojima je donosila mlijeko svaki dan. Slušam o teškom težačkom životu. Pričam sa njome i primijetih da nema karanfil. I bi mi drago. Stojala je tu tiha u svome ponosu, za razliku od svih onih koji su se tukli da bi od političara dobili karanfil ili porciju graha. Stojala je ponosno ispod svoga tereta, za razliku od svih onih koji su svoj ponos prodali za karanfil ili porciju graha, kapu ili majicu ponuđene iz ruke političara kao največe blago.
Kako nisko ljudi mogu pasti i još biti zahvalni!
(Pitaše juče u jednoj kontak teve emisiji što mislimo o proslavi blagdana. Rekao sam da bi svatko tko dođe trebao sa sobom donesti krišku kruha, pokloniti im i okrenuti im leđa, pokazati svoj ponos. Znao sam da moj komentar neće biti objavljen i nisam pogriješio.)
Pozdravih se s Mlikaricom i odoh svojim putem.
Post je objavljen 01.05.2012. u 23:44 sati.