Marketing
Mogao bi...
... sjesti i opustiti se. Sjednem, ili legnem; opustim ruke; opustim tijelo; zaustavim misli; kontroliram disanje sve do mirnog slijeda te radnje, koji samostalno prelazi u čišćenje nakupina na duši i tako umiruje tijelo po procesima njegovim. Kao da odvajam sebe od 'sebe'.
A misao svaka slijed svoj ima, k'o matematički slijed, što određenošću ide. Prekinuto vrijeme njeno voljom mene, koji umišljajem misli prekidam, ostavlja tragove prekida tih.
Sjeo sam i rekao da ću tako opustiti se. Kažu neki da ću meditirati. I mlatim po mislima. I savladavam ih. I prekidam ih. Čini mi se kao da bi morao nestati, jer sav sam u mislima.
Savladao sam ih. Uglavnom. Opušten sam. I vratio se mislima probranima. Nalazim tragove onih, što ptrkinuo sam ih. Lučim razliku stanja prijašnjeg i novog. A tragovi? Nije da ih nema! Zar da sada i njih odbacujem? Kuda bi me to odvelo? Zasigurno bi tako u mnogo ćemu bio neodgovoran. Radeći tako često, stekao bi naviku isključivanja iz tokova životnih. Život u 'organiziranom društvu' pun je obaveza. Zar da u stanju kada mi nevoljom krene, samo tako, prekidam slijedove i čistim dušu svoju? Zar da tako, kada od mene očekuju djelovanje u kontinuitetu?
Svijet je ovo obaveza koje su proistekle iz načina života koji smo sami organizirali, pa i kao društvo. Sa nama računaju naši bližnji, prijatelji i oni kojima smo dio života dali zbog nekih interesa. Razumijevanje života zajedničkom voljom, stvara potrebe takove.
Mnogi kažu da su svoji gospodari i da sami odlučuju šta će. Da, ali svijet životom nosi svoje, a u njemu smo i svi mi. Tako se često treba činiti i mimo svoje volje. Mnogi traže taj kratkotrajni privremeni bijeg i čišćenje meditacijom. Uvijek se vrate i ponovo sakupljaju nezadovoljstvo do novih ćišćenja.
Slika preuzeta sa http://ozirio.fire.lt/meditacija/ putem Google.com. Hvala iako nisu obavješteni...
Malo po malo se navikavajući, mijenja se odnos prema životu i postaje se svijestan neke 'kugle' u sebi, a ona kao da je predmet rada.
Ima i drugih načina. Načina u kojima se ne odbacuje, već prihvaća. Misao sam svoju stvorio i odgovoran sam prema njoj. Mogu je odgajati i tako mijenjati. Kako da je prepoznam? Kako vidjeti razložnost njenu?
Svijet je ovaj takav kakav je. U njemu je i svatko od nas, takav kakav je. U njemu su tako, kroz nas i kroz svijet, i razlozi svega, pa i misli naših. Postoje korjeni po kojima možemo pristupati 'istini našoj'. U burama i olujama, po mislima našim, kojim putem do razumijevanja i djelovanja po dobru krenuti?
Smiriti sebe, a ne odbacivati ni zaturati. To nije princip života?
Sebe smiriti možemo molitvom. Molitvom, sebi, po Istini svojoj. To je stvaran put. To je susret sa samim sobom. To je susret sa Istinom svojom. Pri tome ništa odbacili ni uništili nismo, već odredili sebe putu prihvaćanja razumijevanjem. Tako ćemo biti smireni u moru zbivanja, a da ništa nismo odbacili. Taj mir stvara nam čvrst odnos prema Istini i jest naša vjera Njoj. Iskrena molitva oslobađa. Oslobađa nas od one krive slike o nama u nama samima. Tada misli nalaze nove puteve. Kreću se putem razumijevanja i tada je moguć put dobrote. Da, i on je molitvom, možda i neizrečenom. Za molitvu nije uvjet rečenost, već životnost. Ljudi je uobičajeno izgovaraju riječima. Tako čovjek uobičajeno čini, misleči da je misao i riječ stvarnost. Riječi molitve trebala bi pratiti iskrenost i predanost.
Tako se oslobađamo svojih krivih viđenja sebe, a time stvaramo uvjete blagosti i dobrote svoje, a time i sebi.
Učinimo ovaj svijet dobrim, jer on ovisi o nama. O nama u toliko da otklonimo svoje zablude o sebi, a time i o svijetu i životu.
Tim pristupom postajemo zahvalni, jer nam se otvara put dobrote; put Istine.
Sve to, najčešće ne ide 'preko noći', ali ja ništa ne bi tvrdio. Istino, jedino Ti jesi... :)
Post je objavljen 30.04.2012. u 17:04 sati.