Na kolaborativnom blogu pollitika.com objavljen je zanimljiv tekst Venezuela - Zakon o radu za radnike, ekonomska revolucija. Ima i zanimljih komentara.
Inače, u hrvatskom medijskom prostoru, portal advance.hr donosi ovakve vijesti, koji probijaju ograničenje zapadnih mas-medija i ideološku matricu liberalnog kapitalizma. Npr. Sve snažniji interes i potpora Kubanskoj Revoluciji: preko 1,000 radničkih i sindikalnih delegata iz cijelog svijeta proslavit će Prvi maj na Kubi.
Kritika komercijalnih i državnim medija naravno ne znači, da i ovakve "alternativne" izvore informacija morate prihvaćati nekritički.
Mislim da se u Latinskoj Americi zaista događaju vrlo važni procesi na društvenom, ekonomskom i političkom planu. Kad sam bio mlad, o LA je postojala generalno depresivna slika, "kontinent pučeva". U posljednjih 30-ak godina, slika je drugačija. I koliko god strukture, mentaliteti ("magijski realizam"), tradicije bili drugačiji, danas vjerojatno možemo nešto naučiti od njih.
Kao da se konačno slama tradiconalna polufeudalna društvena struktura, militarizam (vojska kao unutrašnje-politički faktor) i nebriga države za opči interes. Nasuprot tome, uvijek je postojala snažna ljevičarska tradicija, pa tako recimo i u "teologiji oslobođenja", koju su zastupali i katolički biskupi. Konzervativni papa Ivan Pavao II, nakon stupanja na tron 1979, smatrao je njeno suzbijanje svojim prvim zadatkom. To je pak vjerojatno pridonijelo tome da u katoličkoj LA naglo raste broj konvertita na protestantizam.
Glede Chaveza ili Moralesa, svakako mi se čini kao problem kad je netko na vlasti više od dva mandata.
Ne prihvaćam olako "metar" zapadnih masovnih medija, koji će odmah reći kako je to diktatura, jer se izgleda stvarno dublje promjene događaju na društvenom planu i tu možda naprosto postoji zakonitost, da karizmatski lider daje određenu političku stabilnost, te strateški usmjerava zemlju ka općem dobru, nasuprot stranačkim i lobističkim prepucavanjima oko parcijalnih koristi što dovodi do sub-optimalnog rezultata cjeline (vrlo različiti tipovi "modernizirajućih diktatura").
Ali ako sve ovisi o tome da jedna osoba mora biti lider, koliko je to istinsko? O tim dilemama pisao sam i u tekstu Belarus i Venecuela: novi pokret nesvrstanih?
Zato mi je zanimljiv Brazil, gdje je mega-popularni predsjednik odstupio nakon dva mandata iako je lako mogao nametnuti promjenu ustava i osigurati si barem još jedan mandat. O tome sam pisao krajem 2010. u članku Bolji život za sve? Učimo od Brazila!