Jedan od načina kojima je moj djed zarađivao za vrijeme socijalizma bilo je građevinsko poduzetništvo. Našao bi zemlju, kupio, platio; naručio je nacrte i pošteno platio; nabrzinu je ishodovao sve potrebne dozvole i administrativne potvrde, ponekog u državnim uredima podmitio; kupio materijal i našao majstore, sve pošteno platio; prodao kuću – zaradio. Majstori su radili za njega nakon posla ili subotom i nedjeljom, kadikad i bježali s posla da bi njemu došli nešto na kući koja se gradila napraviti jer im je on plaćao više nego su redovno dobivali za plaću. Bilo ih je nekolicina koji su se službeno vodili kao nezaposleni, a kod njega su radili stalno. Kupci su bili zadovoljni jer su njegove kuće bile neusporedivo kvalitetnije od onih koje su gradila državna poduzeća iako ih je podigao u četiri puta kraćem vremenu, a istovremeno su bile ne samo jeftinije nego su i poreznicima prijavljivali znatno manju cijenu, pa se i na davanjima državi uštedjelo. Svi su bili zadovoljni, i djed i majstori i kupci. Jedini tko bi mogao biti nezadovoljan njegovim poslom (da je saznao za njega) bila je država, ali nju djed ionako nije podržavao smatrajući je nametnutom od onih koji su „došli iz šume“, a njemu su onemogućavali legalno raditi.
Za vrijeme boljih godina sagradio je tako jednu ili dvije kuće godišnje, za lošijih jednu na dvije godine.
Oko sredine ili u drugoj polovini šezdesetih godina gradio je tako obiteljsku kuću u Gornjem Vrapću za poznatog kupca. Kupac je bio neki Zlopatić ili Zlobabić, Zlokaša ili Zlopaša. Cijena je bila unaprijed dogovorena, a kupac je često navraćao na gradilište da se i svojim očima uvjeri da se najbolji mogući materijali ugrađuju na najbolji način. Djed je s radošću radio za tog čovjeka jer je tvrdio da je to dobar čovjek jer je ne samo Hrvat nego i Hercegovac, a procjenjivao je da je dobar po tome koliko se taj pozivao na svoje hrvatstvo i ponosno pričao svakom prilikom o Hercegovini, odakle je i moj djed bio. Dapače, dok se kuća gradila taj Zlo, pa nekako (možda Zloradić), neprestano nam je i kuću dolazio, za to vrijeme nije bilo većeg porodičnog prijatelja od njega, pa su on i djed - zemljaci - satima sjedili u kuhinji i nadmetali se tko će gore pričati o tadašnjoj vlasti. Toliko su u tome bili suglasni da je djed vjerovao kako je Zlopapkić (?) bio vrlo mudar i pošten čovjek.
Posljednja faza posla bila je legalizacija prodaje i kupnje. Djed i taj neki Zlo, pa nekako (možda Zlovražić), dogovorili su u ugovor staviti pola dogovorene cijene da bi i porezi bili prepolovljeni. Kupac je svečano donio torbu s novcima i dobio za to djedovu potvrdu, a nakon nekoliko dana naprosto rekao da ne kani platiti drugu dogovorenu polovinu.
Kako - ne platiti? Djed nije mogao razumjeti što je čuo. Kako je moguće ne platiti ono što je dogovoreno i ni u jednom trenu ranije nije dovedeno u pitanje? Lijepo, smijurio se taj zlotvor: ima službeni ugovor u kojemu piše cijena, tu je cijenu isplatio, kuća je njegova i što ga se više tiče?!
Djed nije mogao vjerovati – Hrvat i Hercegovac, pa tako?! No nevjerica mu nije pomagala da te novce dobije. Kako se uselio u novu kuću taj Zlo… je prestao nama dolaziti. Tužiti prevaranta sudu nije mogao jer su ovjereni ugovor i potvrdu o isplati činili takav spor unaprijed izgubljenim. Da mu pošalje neke snagatore da ga izubijaju ili da mu postavi eksploziv pod kamion djedu nije padalo na pamet. Naposljetku se morao pomiriti da od preostalih dogovorenih novaca neće biti ništa, a već prije toga je morao isplatiti majstore, pa ne samo da nije zaradio nego se i morao zadužiti.
Gore od gubitka novaca djedu je palo što mu je baka kvocala po kući „Kako si mogao vjerovati nekome tko se zove Zlo...? Ti mora da kvarni od davnina! Kako bi inače dobili takvo prezime?!“ Još gore mu je palo što ga je prevario Hrvat, i to kakav? Hercegovac! Iz njegova kraja kojim se djed oduvijek dičio.
Baka je bila za sebe je uvijek tvrdila samo da je Bosanka, dok je djed uvijek ponosno isticao da je Hrvat. Zbog toga je baka mogla komentirati:
- Tako ti i treba kad vjeruješ Hrvatima! To može samo Hrvat!