Pripreme za putovanje
Mrzim pauze… Znate ono usred seksa kad bi ona išla popiti vode, pa ti se ne da više kad se vrati. Ili kad ti tijekom hakla lopta ode na krov ili balkon, pa zasjedneš na topli beton i onda te više ni gole mažoretkinje ne mogu natjerati da trčiš…
Tako i ovo s nogometom. Ne pristajem na ucjenu da plaćam za gledanje domaćeg prvenstva, naši dečki koji igraju po Europi i nisu nešto zastupljeni, a šminkerstvo i sapuničarstvo Barcelone i Reala mi se već toliko penje na testise, da im polako bojkotiram prve utakmice. U uzvratima posustanem. Još uvijek između polufinala Lige prvaka i kvalitetnog seksa – biram joker pola pola…
Fali mi repka, putovanje, kašnjenje jednog kretena, vraćanje s granice po pasoš od drugog, gužvanje, pišanje kad se nikom ne piša, pogrešne pjesme, proliveno pivo u moje krilo. Kad svi u kombiju konačno zaspu, shvatim da se samo meni ne spava ili vozim, barem jednom odemo u krivi smjer, al osamdeset kilometara, pa neizbježne tri murije, dva gumidefekta, opet mi se piša, ima li netko kuna na mobitelu samo da se pola sata upucavam bivšoj jer sam se napio, meni je vruće – otvori, meni je hladno - zatvori, ako ne staneš, zapalit ću u autu, u kupeu do nas su tri Bugara, a znate što su nam Bugari napravili…
Da, dosta je teško biti razmaženi jedinac i preživjeti putovanje na gostovanje repke. Što je najbolje, tek je povratak s gostovanja onaj najnaporniji dio kad biste tako rado poželjeli biti makar negativac u Blakeovoj sedmorki ili nekoj drugoj SF seriji pa da se možete teleportirati na stadion udaljen 1832 i pol kilometra. Ali, čovjek je žilava biljka, i sve to preživi bez puno buke, glava te boli još dva dana, jetra tri, kičma sedam, ali fore i dogodovštine prepričavaš mjesecima i godinama.
Bliži se EURO, s njime i putovanje od skoro 24 sata do daleke Poljske. Još se nisam počeo pripremati, što se više spremam, to više stvari zaboravim. Slutim crni minimalizam, dva dresa, dvije majice, vesta i šuškavac, treba mjesta u torbi za prikupljene krigle, suvenire i pokoji tuđi dres kojem već skinemo skalp. Slijede dani kad ću probati dečkima s kojima idem objasniti da sam malo star i da ne pijem nikad dva dana zaredom jer obično onda nisam ni za seks, a kamoli navijanje i divljanje po gradu domaćinu, ali niti jedne godine mi to nije pošlo za rukom, pa neće ni ove. Uvalio sam sa Zaprešićanima, nabavio karte i smještaj, samo me viša sila može odvući od, a bit ću skroman, polufinala s Nizozemcima. Želim pošteno odraditi sve poslove i onda mjesec dana razmišljati samo, isključivo i jedino o nogometu i zajebanciji vezanoj uz isti. Formacije, treneri, dresovi, “ja bi stavio njega umjesto njega, jer je iz istog sela kao i ja, a Bilić mi nikad nije sjeo, mala, daj još rundu!”, glupe i isprazne muške spike koje nisu ništa gluplje ni ispraznije od ženskih spika o torbicama i maskarama. Dolazi tih preko dvadeset dana kad će mi mozak biti na uštedi energije, a želudac mi pljunuti u lice zbog tona kikirikija, čipsa, poljskih jezivih bureka i milijardi limenki za navijače specijalno razvodnjenog piva. Možda si dopustim čak i psovanje nekih ljudi na terenu, kao i onih u blizini, urlanje i ono debilno veselje kad zabijemo gol, ali eto… To su ti moji dani u godini kad pustim Quasimoda na ispašu, kažem zločestom sebi “Idi sinko, urlaj i skači, izmorit ćeš se za dva sata pa ćeš opet u ljušturu…”, dani kad se veselim nogometu, repki, atmosferi i tome što se još uvijek nečemu veselim. Juniora, šestipolgodišnjaka ipak i ovom prilikom ostavljam majci. Neka malo odraste, mislim da bi mu bilo napeto kao meni na bijenalu male ekspresivne keramike ranog baroka. Ima vremena za njega.
Post je objavljen 27.04.2012. u 15:03 sati.