Provela sam danas nešto vremena u prirodi, sama. Legla sam u visoku nepokošenu travu... daleko od kuće, tamo gdje ljudi ne hodaju. Mravi su hodali po meni. Sunce je bilo baš tada pripeklo.
I nisam pustila mozak na pašu, bar ne sasvim. Tražila sam podsvjesno u sebi neke odgovore, tragove nečeg važnog, objašnjenja i rješenja na stvari naizgled nerješive, duboko ukorijenjene.
Samo što ovaj put, nisam puno mozgala. Kad preveć mozgaš, ne čuješ svoj vlastiti unutarnji glas. Onda si ko kakav ludi profesor, ili pop.
Zato se trudim manje mozgati i analizirati, i tako dalje, naučila sam prepoznati što mi škodi...u mom slučaju, to je previše mozganja.
I dalje tragam za odgovorima, čak i pri najbanalnijim dnevnim radnjama, ali se više služim intuicijom...koju imam prilično razvijenu inače, ali sam je satirala sa previše logičkog razmišljanja...
Navila sam si muziku na svom empiću (mp3) i moram priznat da sam na par minuta uspjela potpuno stišat um.
Da si me u tom trenutku pitao koje sam boje kože, nebih znala.
Našla sam pjesmu koja je savršeno odgovarala okruženju...imala sam dojam kao da vlati trave 'sviraju' ko u orkestru..a pčelice dirigiraju na pjesmu. (zapuhao je vjetrić)
Ah, da mi je to bilo snimit.
(al teško da bih uspjela snimit i svoj subjektivni doživljaj)
Ipak, najbitnije je da je uživanje poslužilo svrsi-da razbistri misli...unutarnji glas.
Baš se veselim suncu i što je konačno zatoplilo..
Post je objavljen 27.04.2012. u 14:24 sati.