Marketing
Rigoletto – 5
NORMALNA
E, sada više nećemo dalje forward, nema se kud, nego ćemo za promjenu backward, nekih godinu dana. Početkom zadnjeg aprila (ali nije, nažalost, bila prvoaprilska šala) Ivana Simić Bodrožić s treskom nam je otvorila dušu o svom ''problemu sa Srbima'', stilizirano na djetinju emocionalnost, zbog čega je pobrala ovacije kod šire čitalačke publike, no i dospjela u žižu prijepora (te od zahtjevnijih čitatelja popila, zasluženo, brojne kritike-šamare). Da joj je riječ ''lepo'' (ili ''bre'' ili ''ujdurma'') izazivala fizičku reakciju? Ravna ploča zemaljske kugle završavala joj se kod Tovarnika? Proživjela je užas i krizu identiteta jer je jednom, gladna, na sajmu maznula kolač sa, zamislite, srpskog štanda (osjećaj okaljanosti)? Komentator koji Đokovića naziva Srbinom zvučao joj je kao da Noleta vrijeđa? Uvrijedila se na konstataciju da je Paulin Dvor bio jednako službena zločinačka politika kao i Vukovar? Bilo je to tužno za čitati; osjećaj koji bih najbolje mogao opisati time da mi je bilo neugodno zbog nje: osoba za koju nikada ne bih pomislio, i koju sam čak pomalo simpatizirao (na osnovu gostovanja kod Stankovića; Hotel Zagorje nisam čitao) – zar tako da se blamira?! Polako, postupno – ispovijedala nam se dalje – počela je ipak prihvaćati, iako vrlo oprezno, mogućnost da svijet ne mora završavati kod Tovarnika, što je mjestimistično zvučalo – kako se izrazio Viktor Ivančić – gotovo nestvarno glupo (''Dakle, postoji taj Beton. Super. Nikad mi nije palo na pamet…''). Ako bih morao sročiti sažetak, glasio bi: ''Kako sam se liječila od nacionalne infekcije s minimalnim uspjehom.''
To je sigurno zato što joj je netko stradao u ratu, dijagnosticirali bi internisti. Ivana se opravdavala svojom ratnom traumom (izgubila je oca); ali moram reći da je to čisti bulšit. Takav stav ne proizlazi izravno iz same traume. Zašto na primjer ja, pogođen istom vrstom ratne traume, nisam imao fazu u kojoj mi je riječ ''lepo'' izazivala fizičku reakciju, a riječ Srbin konotirala uvredu? Iznijet ću pretpostavku: imao sam valjda više sreće od nje. Izraz koji dosta odgovara stanju stvari: to je, čini se, nešto izvan naše kontrole, mnogo više vanjski nego li unutarnji faktor. Ja sam, dakle, zacijelo imao nešto malo više kontekstualne sreće, jer ona ovaj svoj šovinizam na finjaka nije pokupila (garantiram) iz same svoje traume, nego iz svoje okoline. Bila je okružena prevelikom količinom HTV-a i Večernjeg lista, a i ljudima, manje ili više bližnjima, koji su također bili izloženi na milost i nemilost HTV-u i Večernjem, te i sami dalje neuvijeno emitirali primljene signale. Ivana je odrastala primajući iz društvenog zraka koji je disala tu šovinističku farsu kao mjeru normalnosti.
Ma, da se ne lažemo, i ja sam; svi smo tako odrastali koji smo odrastali u Hrvatskoj devedesetih. U svojoj reakciji na Ivanin tekst, Asja Bakić spominje kako je rat promijenio stvar. Svaki je Srbin postao četnik. Odlično sam znala razliku između džamije i crkve. Znala sam koje je ime hrvatsko, koje je srpsko, a kako se obično zovu i prezivaju Bošnjaci.
Jednom me prilikom na blogu, isto lani, u isto doba godine, anonimna komentatorica ''redoviti prolaznik'' umjesto protuargumentima počastila sumnjom da nisam li ja kojim slučajem jugovic, ili srbin, kad me nekako previše boli od Srba oslobodjena hrvatska. A u isto vrijeme na jednom drugom mjestu bloger ''zardoz'' primijetio je: Na ovom postu ima poprilično idiotskih piskaranja. ''Braća'' srbi bi bili jako zadovolni. Ovo sam dvoje nasumce izabrao – a koliko smo puta u posljednja dva desetljeća čuli takve izjave? Neka je astronomska brojka u pitanju. Ali ono što je važnije: toliko smo ih puta čuli govorene kao samorazumljivu normalnost. Komentatori gore kažu ovo iz uvjerenja da kažu najnormalniju stvar, u tome je stvar, jer godinama su ohrabrivani u takvom uvjerenju – neće tu sebe ugledati kao poremećene nakaze, zato što im neće biti pruženo čisto ogledalo. (A i zašto ostati na govorenju? Svake godine u ovo doba, pred turističku sezonu, počne se brusiti jezike i palice. I koliko smo puta pročitali na netu komentare tipa: opet će nam zaprljati jadran a tek šta se očistio od njih (''antibrekavac'', 08.05.2011. 11:45)?)
Sve sam znala – osim što, tek sam kasnije shvatila, nisam znala ništa jer sam bila dijete. Kada razmišljam o sebi devedesetih i kad se sjetim svojih obećanja kako ću već naći načina da se osvetim svim Srbima, bude mi mučno. Na svu sreću, odrasla sam. Kao što znamo, odrasla dob ipak nije (Asji unatoč) nikakva garancija; potrebno je nešto drugo: nekako umaći sili teži hegemonske normalnosti. Jesam li normalna? – pita Ivana retorički dragu redakciju Betona. Al' Beton k'o beton – šuti. Nije zato šutio Ivančić, izvevši za kraj neumitan zaključak: da je Ivana, pošto literarno maskira uobičajena plemenska naricanja o ''zaštiti digniteta domovinskog rata'', gdje se zadovoljava ama baš svaki stereotip koji će utvrditi skupna načela i definirati krajobraz opće normalnosti, naprosto normalni hrvatski domoljub koji ničim ne iskače iz zadanoga nacionalnog kalupa. Pa kada, hineći naivnost, primaoce pisma pita ''Jesam li normalna?'', trebali bi joj odgovoriti: Jesi, na žalost, mnogo više nego što bi trebalo.
—
A i Asja svoje reagiranje završava na sličan način: ovo pismo, kaže, udara taktove uz koje plešu mase, pa je Ivana postala glas naroda, a znamo kako to ide: ili glas naroda ili glas razuma – ne može i jedno i drugo.
O kojoj se točno muzici radi? O zagrljenom pjevanju Velike Rodoljubne Pjesme, dakako, a koje je linearna funkcija oštećenosti: s porastom vrijednosti na apscisi X pretrpljene štete, proporcionalno raste i vrijednost na ordinati Y nacionalne patetike. Ivana je masovni aplauz i nepodijeljene ovacije, tvrdi Viktor, pobrala upravo zato što je razvila zastavu dostojanstvenog patništva što sve vrijeme vijori iznad rečenica i stilskih afektacija – koji bez greške pogađa gotovo sva opća mjesta nacionalnog narcizma. Potez kojim se autorica na jedan intelektualno nepošten način izmakla iz eventualne suvisle diskusije na ravnopravnim osnovama, eliminiravši ju u startu. Za stav u pogledu Vukovara i Paulin Dvora (s kojim, da stvar bude gora, nastupa kao samorazumljivim) jedini joj argument može biti gubitak oca, ona vrsta javno naglašene emocionalizacije prema kojoj književnica ne bi bila ni pozvana objektivno suditi. No upravo ta ''normalna'' neobjektivnost autoričino je najjače oružje – i ona ga energično ističe – pa joj služi kao štit od bilo kakve racionalne primjedbe ili protuargumenta. Ona je pretrpjela težak gubitak i dužni smo se prema njoj odnositi s pažnjom, čak i kada svoj odnos prema ''Srbima'' ili ''onoj strani'' predočava kroz jeftine šovinističke matrice. Tako je i moguće da se žal za nestalim ocem preoblikuje u zaštitničke porive prema državi (''službenoj politici'') koja je, međutim, življa nego ikad, a bila je to i onda kada je uklanjala tragove zločina u Paulin Dvoru. Olakotne okolnosti inkorporirane su u sam stav, štoviše, stav je na njih u cijelosti osovljen. Autistički raspoložena književnica tim si načinom želi osigurati status neke vrste svjesnog intelektualnog invalida, pa bi onda i recepcija njenih literarnih dobačaja morala biti nužno invalidna, zakočena samorazumljivim osjećajem sućuti. I to je ono što biva dočekano zdušnim masovnim aplauzom: Ivana Simić Bodrožić ostvaruje se kao glas ranjene Hrvatske. Ona, ta Hrvatska, u pravu je ni zbog čega drugoga nego zato jer je ranjena. Iz njene žrtvene poze, uredno njegovane, proizlazi svjetonazorski kompleks kojemu nije prilično kontrirati. Nacija, s medijskim pogonom koji će je periodično nadraživati i držati u budnome stanju, naprosto uživa u tendencioznom cviljenju, kategoričnoj jednostranosti i lošim literarnim navikama svoje književne vedete, prepoznajući u toj manipulaciji traumom vlastite težnje.
—
Ono što upada u oči (ili bolje, uši) je da nam npr. Tuđmanov govor u Kninu danas ipak malo drugačije zvuči nego što nam je zvučao '95, kada mainstream hrvatske javnosti nije u tako nečemu vidio išta sporno: mali obični čovjek je kod nas gotovo konsenzusom cijelo prošlo desetljeće davao demokratski legitimitet nakaradnom Tuđmanu i čitavom jednom katastrofalnom tuđmanističkom društvenom poretku utemeljenom na načelu podobne vjere, nacije i privatizacije. To sam prije dvije i pol godine ovdje pisao; vidjeti pod ''5 – O razlici između velikog i malog govna''. Prvi aksiom sociološke znanosti: u svakom društvu većina ljudi bit će konformisti, igrat će na sigurno. I jedva da će sami po sebi biti nekog stava: mislit će uvijek ono što treba da misle; stav većine je bez iznimke društveno poželjan stav. Često čujemo da se netko zapita: kako se dogodilo da je čitav jedan narod bio tako zaveden da je mogao povjerovati Hitleru i oduševljeno mu salutirati? Krivo postavljeno: nije se radilo o zavedenosti i o tome da li je netko u nešto povjerovao. Oni bi povjerovali bilo što da je bilo. Odnekud se tako složilo da se tamo i tada nacistička ideologija nametnula kao ''vladajuća ideja'', tj. društveno poželjan stav (''vladajuće ideje u svakom razdoblju uvijek su ideje vladajuće klase'', govorio je Marx). A kako konformistička većina svugdje i uvijek jedino želi biti dobro uklopljena i normalna pred očima ''vladajuće ideje'', naravno da se događa da oni bez da to i primijete postaju iskreni pravovjernici; društveno poželjan stav – neovisno o čemu se zapravo radilo – čineći neodvojivim dijelom svoga ''ja''.
Ten thousand people, maybe more
People talking without speaking
People hearing without listening
And no one dared
Disturb the sound of silence
Silence like a cancer grows
And the people bowed and prayed
To the neon god they made
Krivi smo mi koji smo ćutali... Ne baš doslovno ''mi'', kao svatko do zadnjeg, odnosi se to na njih – većinu – koji su se poistovjećivali i davali podršku svojim državnim politikama, službenom vjetru koji je tada puhao. Reći ćete – ali hrvatska mainstream većina danas već vidi nešto sporno u Tuđmanovom kninskom govoru, nije više ista kao onda, nego oni to sad više ovako na finjaka, trijeznije, u Josipovićevom duhu. No, pa to baš je sasvim u skladu s gornjim izvodom! Vjetar je zapuhao malo drugačije.
Razlika je istovjetna onoj promjeni u Ivani Simić Bodrožić od Tovarnika kao kraja svijeta do opreznog (i minimalnog) pomaljanja nosa iza Tovarnika, koja (formulira Ivančić) savršeno reprezentira produkciju uglancanog nacionalizma – ''nacionalizma s ljudskim licem'' – kakvoga favorizira središnja medijska scena u Hrvatskoj i kojim je impregnirana tzv. opća društvena klima. To je samo prividna promjena, a u supstanci stvari uvijek ostaju iste. U Kunderinoj Šali, Ludvik shvaća da bi njegovi dosadašnji drugovi, koji sada – po diktatu ''vladajuće ideje'' – s neopisivom lakoćom izglasavaju da ga se izbaci sa sveučilišta, jednako lako, samo ako bi takav vjetar zapuhao, bili u stanju izglasati i njegovo vješanje. Nijemci koji su prije 70-ak godina slijedili Hitlera bili su to u stanju ne zato što su svi redom bili psihopati i monstrumi, nego zato što su bili samo mali obični ljudi – jer konstanta malih ljudi je da slijede, da mašu repom onome što je momentalno podobno.
—
Za početak jednodušno izgonimo, počevši od najviše službene razine, ma i najmanju naznaku parade fašističke stilizacije. Svijest javnosti je visoka; jako smo senzibilizirani na ekstremno desničarenje. To se obavezno mora naglasiti: riječ ekstremno. Ne volimo ekstreme. Poruka: problem ne vidimo u ''desničarenju'' samom po sebi, nego samo u pretjerivanju s njim, samo u onome koje obilježava prefiks ultra. Ne, nismo mi Hrvati (laže nam se u facu) govnari u masovnom, visokom postotku stanovništva, nego samo u tom niskom, redikulsko-fašističkom.
Josipović, za dokopati se pantovčačkih dvora, kao i za opstajati u njima, mora prije svega biti prihvatljiv – prosta je to matematika – većini hrvatskih građana, dominantnom hrvatskom mainstreamu. Ne može zato opaučiti (i) po njima, nego se njima, prokušanom metodom račanovske ljigavosti, besramno dodvorava, strogo se ograničavajući na proskribiranje ekstremizma (koji, kaže, ''nije dio'' – čega? – ''naše dominantne kulture i tradicije'').
Moja rigajuća netaktičnost sastoji se u tome što mi fizičku reakciju čak puno manje izaziva ta šačica što se kerembeči po trgovima s bolesnom, luđačkom simbolikom, a želudac mi načisto podivlja tek kad vidim ovu šutljivu većinu zdravih, normalnih, ''umjereno konzervativnih'', ilija čvorovića, kakve je i Zona preporučivala kao skroz mirnu i normalnu, neekscesnu većinu bez crnih kapa na čavoglavskom skupu.
Post je objavljen 26.04.2012. u 22:34 sati.