Marketing
Koncert za dušu i orkestar
- Vodim te na koncert – reče Harry – dobio sam karte.
Bio sam toliko indisponiran da nisam ni pitao - kakav koncert?
- Ne dozvoljavaju da se unutra unosi piće pa ćemo se poslužiti trikom – dodao je i iz ladice izvadio urinarnu vrećicu od katetera, napunio je viskijem, začepio, zalijepio ljepljivom trakom oko struka, sproveo cjevčicu do najgornjeg dugmeta te kopčicom od tanke bakrene žice okačio o nj.
- Ha – kliknuo je zadovoljno.
- Pravi si...
- Sad ti – rekao je.
- Ne da mi se.
- Onda ću ja – rekao je – skidaj šulju.
- Neću.
Harry mi je počeo skidati šulju.
- Što to radiš Harry – rekao sam.
- Skidam te.
- Harry, pederu!
- Ne možeš tamo sjediti trijezan! Opasno je za mozak!
Smontirao mi je vrećicu oko struka.
Cugnuo sam na cjevčicu.
- Nemoj piti na cjevčicu – vrisnuo je – imaš u boci. Treba ti za kasnije!
- Harry...
- Nemoj ti meni Harry...
Popio sam iz boce.
- Hajde idemo, zakasnit ćemo...
Sjedio sam nepomično.
- Diži dupe, kretenu.
Digao sam svoje lijeno dupe.
Izišli smo na ulicu. Zabljesnulo me sunce. Opsovao sam mu mater. Suncu.
I Harryju.
***
Sjedili smo okruženi ljudima u finim odijelima i potajno cevčili svoje piće.
Gazbenik duge kose histerično je lupao po cijelom registru klavira. Orkestar se povremeno uključivao.
- Avangarda – šapnu Harry i hijenski se zahihoće.
Netko bi rekao da je muzičar bio unesen, ali meni se činio bijesnim.
Tko ga je toliko razljutio, pitao sam se. Dečko? Majka? Vjerojatno majka. Majke mogu jako razljutiti svoju djecu.
Kako bilo, klavir crvene mahagonij boje dobro je primao udarce i kako je vrijeme odmicalo virtuoz je bivao sve frustriraniji. Navijao sam za klavir.
Potom su dogurali klavir bijele boje sa velikim hrvatskim grbom i glazbenik je prešao na nj.
Pokušao ga je dohvatiti ljevicom, desnicom, midl kikom, ali nije išlo. Borba je prošla neriješeno.
Potom su dogurali i treći - plavi klavir.
Ovaj će ga dokrajčiti, ponadao sam se.
Triang je označio početak borbe.
Jadni Schubert, čitav život nije imao za klavir! Tek godinu dana prije smrti – a umro je u trideset i prvoj - uspio si je priuštiti jedan. A ovaj mamlaz....
Potegnuo sam guc.
Pianist je usporio, vukao se neki adagio, nešto što je izdaleka nalikovalo na Rahmanjinov koncert za klavir i orkestar broj 2.
Zijevnuo sam.
I usnuo.
... Tri djevojčice pjevale su anđeoskim glasovima u dnevnom boravku. Jedna lijepa gospođa i ja slušali smo koncert. Dragi, šapne gospođa, djeca nam imaju apsolutan sluh, a mi nemamo ni za pijanino.
- Što da radim - rekoh nemoćno slegnuvši ramenima - recesija.
Po završetku koncerta najmanje me dijete upita – Tata, kada ćeš nam kupiti klavir?
Suze mi briznuše na oči.
- Preksutra – rekoh.
Trebao im je taj klavir. I učiteljica klavira. Mlada, puna entuzijazma, oku ugodna. Proklet bio stari svjetski poredak, zagrmih u sebi. Proklet bio novi svjetski poredak, zagrmih u sebi. Hoćemo društvo izraslo na humanističkim zasadama! Dolje psihopatski društveni sistemi! Dolje gmazovi!
Trgnuh se sav u jednoj vodi.
Pianist je na pozornici kerozinom zalijevao klavire.
- Ti obijesni gade – zaurlah i zelen od bijesa pojurih u njegovom smjeru.
Na putu mi se ispriječilo osiguranje.
Razgrnuh čuvare postojećeg poretka kao da su od kartona pa se uspeh na binu. One krupne dječje oči dale su mi nadljudsku snagu. Ščepao sam ga za vrat i počeo ga gutiti. Klaviri su gorjeli. Drvo je krckalo. Bezuspješno su nas pokušavali razdvojiti. Već je jednom nogom bio u grobu kada me je netko poprečnom flautom tresnuo po glavi. Izgubio sam svijest.
Probudio sam se u zatvoru. Strašna bol parala mi je glavu.
Došao je uniformirani brko.
- Slobodan si – reče – neće te tužiti.
Pa naravno, ovo je prvi put da se na njegovom koncertu dogodilo nešto životno, pomislih.
Na izlasku me dočekao Harry.
- Napravio si pravi kraval tamo, ali si obranio čast i dostojanstvo Republike Hrvatske! -zadovoljno reče.
Nisam razumio o čemu priča.
- Trebam piće – napomenuh – boli me glava.
- Nema frke, ja častim.
Lakim korakom zaputismo se u Tri guze.
Post je objavljen 25.04.2012. u 14:44 sati.