Marketing
tajni kod
Četiri godine me je auto besprijekorno služio, a onda – jučer – odbio poslušnost. Sjeo sam u njega i pokušao krenuti – uzalud. Upalila su se sva signalna svjetla na upravljačkoj ploči, oglasio se radio koji stalno ostaje uključen, zaružio je anlaser, ali motor nije prihvatio. Obično pokrećem auto razmišljajući i nečemu drugome, obično o onome kamo sam se zaputio, o tome što me ondje očekuje, ali drugi put tog jutra sam se usredotočio što radim. Polako i pažljivo sam ponovo pokušao. Sva svjetla koja su trebala su zasvijetlila, zvuk anlasera je bio kao uvijek, jedino što se cijelo vozilo ponašalo kao da uopće nema motora. Sreća u nesreći, bio sam parkiran u vlastitoj garaži.
Dosjetio sam se pogledati imam li u spremniku goriva. Bilo ga je. Da nije neka trunka začepila cjevčicu za dovod goriva? Ako i jeste, nisam to mogao provjeriti. Time se moje znanje automehanike iscrpilo.
Smrklo mi se. Em nisam mogao krenuti kamo sam nakanio, em sam predvidio da ću trebati zvati vučno vozilo da prebaci moje do mehaničara, em ću morati dati vozilo na popravaka (tko zna koliko će to trajati i koliko ću dana biti bez vlastitog prijevoza), a da ne spominjemo koliko će sve to koštati.... Više nego dovoljno razloga da se svakome smrkne!
Srećom među ljudima koje poznajem ima i nekoliko automehaničara. Nazvao sam majstora Bujana. Preko telefona nije mogao ništa pomoći. „...nisu ti to više fićeki i peglice koje se moglo popraviti ispred kuće sa šarfncigerom. Sad svaki auto ima svoj kompjutor u sebi i da bismo znali što mu je trebamo ga spojiti na dijagnostičke aparate koje imamo u radionici...“ Nije preostalo ništa drugo nego prevući problematični auto. „Nego...“ – zaustavio me je. „Imaš li rezervni ključ?“
Imam rezervni ključ.
- Pokušaj upaliti s rezervnim ključem.
To je zvučalo besmisleno. Imam dva ključa za auto koji izgledaju potpuno jednako. Ali kadikad treba poslušati autoritete. Uzeo sam rezervni ključ, sjeo za upravljač, utaknuo ga u bravu, okrenuo – i auto se poslušno aktivirao kao što je inače uvijek radio. Zagasio sam ga, izvadio rezervni i utaknuo ključ koji inače uvijek rabim. Ništa. Motor kao da je nestao. Ponovo sam pokušao drugim ključem i ponovo nije bilo nikakvih problema.
- Daj, molim te, u vradžbine ne vjerujem...
- Nisu vradžbine. Sada su ključevi kodirani. Taj kod se može raspasti. Okom ne vidiš razliku, ali kompjuter u autu to razlikuje. Ne trebaš odvesti auto u servis, nego ključ. Neki od tih ključeva daju se dekodirati i ponovo kodirati...
Kodiranje ključeva! Nikada ranije nisam čuo za to. Ali nisam se začudio. Posljednjih godina, kako se netko od mojih vršnjaka razboli, tako se uglavnom razbole od nekih bolesti za koje ranije nisam ni čuo da postoje, a kamoli da bih mogao zapamtiti kako se zovu. Valjda je i automobilima došlo isto vrijeme... Ni za tisuću godina se ne bih sam sjetio da je problem u ključu, a ne automobilu, da rješenje (koje je ujedno i problem) držim u šaci!
Kao piscu prostih priča odmah mi je palo na pamet nekoliko scenarističkih zapleta baziranih na tome da dva naizgled po svemu ista ključa, iste alatke, ista organa, nisu kodirani na isti način, a to nevidljivo kodiranje vidljivo je jedino u učinku: jedan otvara vrata, postiže ono što se želi, podaruje blaženstvo, a drugi je nemoćan, odbojan, fuj!- odvratan. Svjedočio sam takvim slučajevima. No nastranu sad zabavne primisli, izneseni događaj ima i dublju, ozbiljniju dimenziju.
Prisustvovao sam jučer, kasnije u danu, jednom skupu kojem su nazočila i dva ministra. Bilo je govora i govora, a najčešće riječi bile su iz istoga legla: kriza, problemi... Kako mi je uzbuna s pokvarenim autom bila svježa u pamćenju, sve sam primao drugačije nego bih inače.
Problemi, problemi, problemi.... Problemi traže rješenje. A što je ključ drugo nego rješenje? Ključ otvara vrata ograda, kuća, stanova, soba... Otvara ili zavara blagajne i pokreće strojeve. Ključ je drugo ime za rješenje. Tajne poruke dešifriraju se pomoću ključa. Sveti Petar čuva ključeve raja! Pojas nevinosti uklanja se ključem. Tek primijenjen na problemima ključ pokazuje svoju vrijednost.
A problemi, nije problem u problemima – problemi su zato da se riješe. Problema uvijek ima. Nije problem u teškoćama, preprekama, složenosti i dugotrajnosti, bez toga nema ničega. Problem je u rješenju. Postoje problematična nazovirješenja koja ništa ne rješavaju ili nakon njihove primjene stvari postaju još gore i prava, konstruktivna rješenja. Ako je rješenje dobro, onda problema nema. Ako ih je i bilo, nadalje iščeznu. Ako nam je odgovor poznat, ne postoji pitanje.
Nikada nije problem u problemu, jer su problemi samo drugi način kako se kaže da jesmo, postojimo i da se stvari kreću jer se u životu sve mijenja. Problem može biti samo u rješenju ako ga nema, ako je neprimjereno, ako je varka, privid rješenja, kad je kvazirješenje novi problem kojeg ranije nije bilo.
Sve ove priče kojih ima u obilju u posljednje vrijeme da se zbog novonastalih problema mora ovo ili ono samo su priče. Onaj koji se pozva na probleme zapravo kaže da nema rješenja, a rješenje je ono što bi i bez problema bilo dobro.
Post je objavljen 24.04.2012. u 21:11 sati.