Na put krenuh vlakom
U to su vrijeme vagoni bili bez “kupe-a” a sjedala bjehu drvena I onako lijepo povijena, baš prema leđima
Kasnije su ubacili “kupe-e”I tapecirana sjedala koja su vremenom počela smrditi na milijune stražnjica
Ono što je ostalo isto;…….. je ; upozorenje da se ne naginjem van. Bila je to prva I jedina fraza koju sam naučio na njemačkom, talijanskom I francuskom. To je valjda jedino mjesto kamo Englezi nisu gurnuli nos.
Naravno da sam se, čim sam razumio što piše, nagnuo van koliko sam mogao. Činilo mi se, kako onda tako I sad, da je to jedini način da toj aluminijskoj pločici udahnem – život.
U vagonu, a kasnije I u kupeu, bilo je uvijek nekih suputnika
Neki su bili tu a da ih nikad nisam uistinu zamjetio, neki su bili poput zrcala a neki su ušli I izašli a neki su sjeli kraj mene I ostali
Pored prozora promicale su željezničke postaje.
Sve su imale satove.
Svi su satovi pokazivali isto vrijeme.
Tijekom putovanja neki su me suputnici pokušavali naučiti nešto o odnosu puta I vremena
Ili oni nisu znali ili ja nisam moga shvatiti o kojem to vremenu oni govore
Jer satovi su pokazivali navlas isto vrijeme
I tad je počelo…..
Sivi stupovi, koji put crni pri dnu, pojavljivali bi se iz ničega I nestajali u ničemu
Jedan za drugim, jedan za drugim…..na vlas isti a opet….nekako……
Otupio u pračenju slijeda odjednom se trgnuh
Stup koji se pojavio kao tek ….točkica…….. prikovao mi je pogled
Nikad neću shvatiti zašto ????Bio je jednojajčani blizanac svima prethodnima.
Klon.
Stup – Doly.
A ipak.
Kako je kroz perspektivu rastao tako je rasla moja zebnja
U trenu prolaza mimo mog prozora spazih napis; “Mladenov život”
Potrčah niz hodnike vlaka odgurujući I psujući putnike………uzalud.
Uzalud!
-------------------------------------------
barba
Post je objavljen 24.04.2012. u 15:09 sati.