Prelazim pokislu cestu.
Bijesni automobili vrište u masivnom ludilu,
ne čujem ih,
ne vidim kapljice koje mi vlaže lice.
Usne se iskrivljuju u grimasu,
histerija i sreća,
tvoje oči umjesto boja semafora.
Uvijek zeleno,
uvijek prolaz.
Grčim se u stalnoj tjeskobi
Noć je nasilna i stvarna,
možda sam propustila trenutak prijelaza.
Čujem odbljeske tvog dječačkog hihota,
umiruje moj pomračen um.
Sve sam bliže zatvoru
zvanom Dom.
Stražari se kese,
otkrivaju trule zube,
iza otrovnog smijeha.
Nisam sigurna pod njihovim lokotom.
Dah je još topao od znoja tvoga tijela,
grije tumornu čeliju.
Ulaziš kroz zidove,
sjedaš tiho,
osjećam snažan stisak ruke.
Iza rešetaka se volimo,
zajedno,
strpljivo čekajuć' oslobođenje.
Post je objavljen 23.04.2012. u 20:15 sati.