Napisano u okviru jedne diskusije na forum.hr. Prenosim bez izmjena.
Trostruko izobličavanje u pokušajima da se spozna prošlost.
1. Činjenica je, nažalost, da se povijesne teme intenzivno koriste u svrhu ideološke i/ili dnevno-političke propagande.
2. Dodatni element jednostranog i iskrivljenojg pristupa povijesti su marketinško-komercijalni interesi (npr. u nizu knjiga o Titu: senzacionalizam da se što bolje prodaju; knjige analitičkog stila, usmjerene na to da zaista razumijemo Josipa Broza Tita i njegovo doba, prodaju se daleko slabije).
3. Konačno, tu su zablude amaterske lakoumnosti.
Sva tri, naravno, mogu biti povezana i međusobno se pojačavati.
Nije to naša specifičnost. Postoji "živa povijest", teme koje su još uvijek aktualne, dramatični događaji u kojima su se ljudi strasno opredjeljivali. Ne samo da će oni i u starosti često strasno pričati o događajima prije pola stoljeća, nego će tako odgajati i sinove, kćeri i unuke, pa će i oni/one "zauzimati stranu" o davnim događajima. U Francuskoj, npr. strasne diskusije o događajima u Revoluciji događale su se i uoči Prvog svjetskog rata, 100 godina kasnije. Vrijeme, ipak, sve strasti stiša.
Ponekad i teme dalje prošlosti izazovu strasti, ako ljudi prepoznaju nešto, što je i danas aktualno. Na netu npr. možete naći strasne diskusije o tome koje su rase bili stari Egipćani - neki ističu kako je to velika civilizacija koju su izgradili crnci, drugi to s prezirom pobijaju (istina je valjda, ako ćemo vjerovati i samim starim Egipćanima, na sredini).
Studirao sam povijest 1980-ih te, iako nisam diplomirao, i kasnije sam se intenzivno bavio metodologijom historije (znanosti o povijesti) i intenzivno čitao knjige o povijesti 20. stoljeća, nastojeći prodrijeti u kompleksnost zbivanja.
Ako govorimo o pristupu tim temama u doba SFRJ, valja reći da je postojala, naravno, propaganda i mitologija, od pojednostavljenih i obvezujući formula u udžbenicima, preko manifestacija tipa "susreti boraca i omladine", do filmova i stripova (legendarni "Mirko i Slavko").
Jedna od stvari koja mi se urezala u pamćenje jest da se vrlo snažno inzistiralo na tome da se nikako ne smiju optuživati svi Srbi za zločine četnika (ni za teror vlasti u Kraljevini Jugoslaviji), niti sve Hrvate za zločine Ustaša. Često se čuje drugačija tvrdnja, kako s hrvatske, tako i sa srpske strane, da se nabijao kolektivni kompleks krivice njihovom narodu. Ja to tako nisam doživljavoa i mislim da nije točno, da je to naknadna reinterpretacija. Uvijek se naglašavalo da je među svim narodima došlo do raskola na kvislinge i kolaboracioniste s jedne strane i antifašiste s druge, te da je u ovom drugom postignuto bratstvo i jedinstvo svih naših naroda i narodnosti (Mirko je Srbin, Slavko je Hrvat, redovno je tako).
S druge strane, potpouno se izjednačavao "narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija", što je naknadna ideološka interpretacija, koja je dovodila do ozbiljnih jednostranosti u poimanju prošlosti.
Mogu reći da u doba kad sam bio gimnazijalac, 1970-ih, tu oficijelnu propagandu nismo naročito ozbiljno shvaćali. U tih 30-ak godina društvo se dramatično promijenilo. Na "živim satovima povijesti" s borcima koji su bili generacija naših roditelja, mi njih više nismo mogli razumjeti - tih 30 godina je napravilo razliku kao u drugim državama sto godina. Nama su i partizani i četnici i ustaše bili naprosto povijest. (Kad naknadno razmišljam o tome, tako sam doživljavao i Tita, iako je još uvijek bio živ.) Pretežno, ne da smo mislili da lažu (svakako pretjeruju i jednostrani su), ali najvažnije - naprosto su nam bili dosadni.
Svakako, nije tako bilo za sve, ja sam bio gimnazijalac u Zagrebu. Desetak godina kasnije, sva ta prošlost najednom nam se opet sručila na glavu.
Ipak, i u ono doba bilo je s jedne strane znanstvenih djela, s druge umjetničkih i publicističkih, iz kojih se mogla dobiti složenija slika. Tu su značajna dva filma Antona Vrdoljaka, "U gori raste zelen bor" i "Kad čuješ zvona"; on je koristio motive iz memoara Ivana Šibla, koje sam također bio čitao. Veliki utisak na mene je imao roman "Gluvi barut" Branka Ćopića, iz 1960-ih (po njemu je napravljen film 1990., možete ga pogledati na jubitu - slabiji je od romana po mom sudu, ali možete doživjeti neke osnovne probleme s "lijevim skretanjima" 1941.-1942.).
S druge strane, tu su znanstvena djela, često strašno suhoparna, ali moglo se naći stvari koje nisu bile prisutne u uglancanoj verziji za škole i mase. Npr. pokolji hrvatskih i muslimanskih civila koje su ustanici počinili 1941., što se danas strasno naglašava i u diskusijama ovdje na podforumu, jesu spomenuti i osuđeni kao veliko zlo u nizu knjiga (i činjenica je, da se KPJ od samog početka protiv toga borila - što danas mnogi naprosto ignoriraju; mislim međutim da slavljenje početka ustanka u Srbu 27. srpnja jeste kontroverzno).
Tijekom 1980-ih, tekao je dvostruki proces. S jedne strane, počelo se otvorenije govoriti, u znanosti, publicistici i umjetnosti, o nekim mračnim, potisnutim temama: "lijeva skretanja", Goli otok, staljiniskički obračuni...
O Bleiburgu se počelo pisati tek u drugoj polovici 1989. - tu je ključnu ulogu imao tadašnji časopis "Start", u kojem je počela izlaziti serija svjedočenja, ja sam to pratio od početka jer sam bio stalni suradnik "Starta". Tek nešto kasnije baka po majci mi je rekla, da je moj djed ubijen tada (bio je civil, državni službenik). Prije mi nisu o tome pričali, što je također razlika prema mnogim drugima.
S druge strane, javlja se rastuća velikosrpska šovinistička propaganda i reinterpretacija povijesti, u službi dnevne politike: u tadašnjoj krizi, raste pokret koji inzistira na tome da je izvor nevolja u Ustavu SFRJ iz 1974., kad su uvedeni snažnji elementi konfederacije, te da treba obnoviti unitarnu vlast - neizrečeno, ali jasno nagovještavano: pod srpskom dominacijom.
Tu je veliki simbolički značaj imao Jasenovac i napuhavanje broja žrtava, čak i preko milijuna. Neki ugledni hrvatski povjesničari, kao Ljubo Boban, imali su važnu ulogu u suzbijanju tih mitova. Oni su tada branili objektivnu povijesnu istinu, dok će se kasnije naravno pojaviti i pojedinci, koji će zločine ustaša potpuno negirati. Veliki značaj imale su studije Vladimira Žerjavića 1989.-1990.. (I ja sam onda nešto pisao o tome.)
Ja sam prilično pažljivo pratio svu tu produkciju tijekom 1980-ih i početka 1990-ih. S obzirom na prethodnu pripremu, da prihvatim "multiperspektivnost", ali ne i totalni relativizam (uvijek postoje različite legitimne perspektive u analizi i ocjeni povijesnih zbivanja, koje treba uzeti u obzir, ali ne znači da su sve jednako značajne!), nadao sam se, da možemo postići napredak u poimanju prošlosti, naime da dobijemo kompleksniju, potpuniju sliku i ocjenu, u većoj mjeri slobodnu od ideoloških interpretacija i predrasuda. Nakon pauze 1990-ih, u proteklih desetak godina opet sam počeo sistamatski čitati, ponovo proučavajući stare knjige i radove i čitajući nove.
Nažalost, do danas, dominira suprotni put. Umjesto da se nekadašnja iskrivljavanja isprave širim pogledom, ona se vrlo često zamjenjuju drugačijim iskrivljavanjima, sa suprotnog gledišta, često još većim. (Prije nekoliko godina, povodom dodatka udžbeniku povijesti za srpsku manjinu u Hrvatskoj, došlo je do žestoke polemike između dvije grupe stručnjaka o temi multiperspektivnosti u nastavi povijesti. Jednim dijelom to je bila ideološka, adrugim po mom sudu korisna stručna polemika.)
Spomenuh greške koje čine amateri, koje se pojavljuju usporedo s namjernim ideološkim i dnevno-političkim interpretacijama. Često je teško reći o čemu se točno radi.
1. Tipična je greška da se današnje situacije ili situacije iz bliske prošlosti, koje je netko osobno doživio, projektiraju u dalju prošlost, kao da je neminovno i prije 50 ili više godina bilo jednako. (Npr. izjednačavanje Republike Hrvatske sa NDH, ili izjednačavanje JNA iz 1990.-1992. s NOVJ 1941.-1945..)
2. Druga je greška amatera generalizacija pojedinih iskustava i lakoumno povjerenje u pojedina svjedočenja ili izvore ("meni je to pričao moj dida, a on je bio tamo i zna sve").
3. Treća greška je "naknadna pamet", projeciranje u prošlost kasnijih iskustava i spoznaja ("Ma kako su mogli biti tako glupi ti hrvatski političari, da su 1918. htjeli zajedničku državu sa Srbima! Ma da sam ja bio tamo, bilo bi mi jasno da je to greška!").
4. Konačno, mogu spomenuti preziranje znanstvenoga rada, kao da je sve što se o povijesti piše uvijek samo ideologija i propaganda ("ja ne želim čitati NIŠTA što je pisano u doba Jugoslavije, to su SVE laži!" - pa se preziru i brojni dokumenti i knjige strogo pisane na osnovu dokumenata). Tako imamo npr. Josipa Pećarića, koji je napisao niz propagandnih knjiga o razdoblju Drugog svjetskog rata, u polemikama se često spominje kako je on akademik kao argument - međutim, on je matematičar; možda smatra, ako u historiografiji (pisanju o povijesti) nema egzaktnih kriterija istinitosti kao u matematici, da nema NIKAKVIH kriterija.
Često se, kažem, ne može razaznati da li je u nekim jednostranim i iskrivljenim stavovima o prošlosti u pitanju svjesna propaganda, ili amateristička zabluda. Jasnije može biti kad se takvim stavovima suprotstavi trezven, svestraniji, objektivniji pristup. Neki će priznati da i drugačija perspektiva može biti barem djelomično istinita, dko će drugi međutim strasno inzistirati na svojem stavu i dovoditi u pitanje moralnost, zdravu pamet, nacionalni osjećaj itd. kritičara.
Post je objavljen 23.04.2012. u 12:03 sati.