Gledajući svijet bez ljepote,
ružne plave zgrade
za čekanje starosti,
bez ljubavi
dok umire dan,
i rađa se mrak ,
brišu se sjene ljudskosti
negdje na Balkanu,
u imitaciji života
i blagostanju igračaka,
punih želudaca zatrovane hrane
i učmalih političara,
uljuljanih u bonuse laži,
i nepronađene savjesti,
naravno bez morala i srama
zaboravljenih gledanjem
nekog crno bijelog filma,
sumnjive vrijednosti
starosti kao jedine vrijednosti
i kvalitete,
nepomične kamere i loših statista,
izgubljenih moralista i fašista,
možda nacionalista,
nadam se ne i rasista.
Zadovoljno gledamo nestajanje ljudi i apokalipse sunca,
u stanju dok društvo bunca,
govormo o vrlinama života,
bez mota,
siromaštvu divote, ljepote.
Nepregledne količine svega i svašta, ,
što zamisli ljudska mašta.
nema dalje,
ne postoji dalje ni više.
Netko jedva diše u ludilu života,
video igrici ukalupljenih normi
i mučnini kišnih proljeća.
Pogledaj svoju sliku,
bez uljepšavanja i davanja važnosti sebi,
stavi običan okvir od hrasta,
bez boje i laka,
neće ti se svidjeti to što vidiš,
bez leća,
dioptrije,
misliš, to je zbog apatije.
Ne, istina nije,
jer ne živi se ljepše i svetije,
zbog količine imetka i materije,
već onog što nam kola kroz arterije,
tople ženske ruke,
mirisa kose,
i mravaka koji klize od mozga do kralježnice.
Post je objavljen 22.04.2012. u 13:49 sati.