Marketing
101 PAŽANIN
Potaknut knjigom Slobodana Prospera Novaka, "101 DALMATINAC I PONEKI VLAJ", u kojoj autor navodi da je iz nostalgije i znatiželjom ljudi koje je poznavao napisao ovo djelo i posvetio ga svim Dalmatinkama koje su stajale iza ljudi koje je predstavio i opisao u ovoj knjizi.
Mene je ka ovom djelo isključivo vodio interes da vidim, da li je autor uvrstio kojeg pažanina među te dalmatinske velikane, i doista jedan vrsni paški muž dobio je svoje mjesto kraj ovih velikih dalmatinaca, riječ je o Bartolu Kašiću.
Čitajući ovu knjigu Slobodana Prospera Novaka, došao sam do toga da bi Dalmacija bila uskraćena za jedno dobro djelo u kojem su predstavljeni svi dalmatinski muževi koji su ostavili duboki trag u povijesti Dalmacije, a i šire.
Knjiga Slobodana Prospera Novaka vodila me nakon pokretanja Bloga, da istom idejom vodiljom, i svojim odabirom, obilježim 101 Pažanina za koje osobno smatram da zaslužuju posebno mjesto u paškoj povijesti. Razmišljao sam dali u ovih 101 uvrstiti samo one pažane koji su isključivo rođeni u Gradu Pagu, ili i sve one ostale koji su po roditeljima pažani, ali nisu rođenu u gradu Pagu, kao i oni koji su imali sreće roditi se u gradu Pagu, a da ni po roditeljim nisu pažani. Svi navedeni zaslužuju da budu dostojno prezentirani.
Vrijeme je, dakle, da predstavim sve one pažane koji su ostavili traga u hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti i čime su se bavili, odnosno bave.
101 PAŽANIN
1.BARTOL KAŠIĆ (Pag, 15.08.1575 – Rim, 28.12.1650)
Kašić je stara paška plemićka obitelj iz koje je potekao i Bartol Kašić. Bili su pretežno zemljoposjednici, posjedovali su solane što im je donosilo relativno dobar novčani prihod, također su bili i bilježnici. Od 1290 bilježe se članovi ovoga roda u Pagu. Kašićeva majka Ivanica Deodata ili Bogdančić kćerka je paškog plemića Dišinje. Majka Bartola Kašića doživjela je duboku starost i umrla je 10.04.1637. na Veliki petak, u onaj sat "kad je Gospodin naš izdahnuo na križu" – opisuje sam Bartol. Njenom smrću utrnuo je i rod Deodato na Pagu. Bartol Kašić imao je brata Ivana-Božidara po kojem je loza produžena i sestru Viktoriju koja je bila koludrica u samostanu sv.Margarite u Pagu.
Bartol Kašić rođen na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili Veloj Gospi 15.08.1575. od oca Ivana Petra i majke Ivanice Deodato uz brata Ivana Božidara i sestru Viktoriju, za rana ostao bez oca, pa se za njih brinuo ujak svećenik Luka Deodato-Bogdančić.
Bartol svoje školovanje započinje u rodnom Pagu u latinskoj školi, pa u Zadar. Od 1590 nastavio je školovanje u Ilirskom (što je značilo hrvatskom) kolegiju u Loreto, kamo ga je doveo ujak Luka Deodato-Bogdančić. Godine 1539 poglavari sjemeništa šalju ga u Rimsko sjemenište. U Rimu je poslano dvanaest najbiljih sjemeništaraca, među kojima je bio i Bartol. Bartol Kašić se u svim djelima potpisuje kao Bartholomaeus Cassius, kako bi se odagnala sumnja, vjerovati je da su ga sugrađani i bliža rodbina nazivali kao i svih tog imena u Pagu, Bartul. Premda prevladava mišljenje da bi ga trebalo nazivati imenom kako se hrvatski potpisivao, Bartolomej.
14. kolovoza 1595. ulazi u isusovački novicijat, gdje je sa sobom donio i svoj mali konverzacijski priručnik "Un libretto di frasi". Za dvogodišnjeg novicijata i zatim kroz studije, na temelju Petojezičnog rječnika Fausta Vrančića, do 1599. izrdaio je "Hrvatsko-talijanski rječnik". Te 1599. godine, na temelju ankete provedene po europskim isusovačkim kolegijima, u Rimskom kolegiju osniva se Akademija ilirskog (hrvatskog) jezika. Kašić počinje odmah predavati hrvatski, a za potrebe novoosnovane Akademije Kašić počinje sastavljati gramatiku hrvatskog jezika "INSTITUTIONES LINGUAE ILLYRICAE", koja je objavljena u Rimu 1604.
Svećeničko ređenje primio je 11. ožujka 1606. i sutradan je odslužio svečanu prvu misu u bazilici "Il Gesu". Položivši na kraju studija teologije potrebne ispite za ispovjedanje, Kašić je odmah imenovan hrvatskim ispovjedanikom u bazilici sv.Petra, što je znak velikog povjerenja. Ujedno je 1606. bio cenzor i redaktor djela Aleksandra Komulovića "Zrcalo od ispoviesti", koje je objavljeno u Rimu 1606, pa opet u Veneciji 1634.
Od 1609. do 1612. Kašić djeluje u Dubrovniku, u maloj isusovačkoj zajednici, kojoj je bio poglavar. Propovijedao je i ispovijedao te poučavao mladež u školi.
Od 1612. do 1613. Kašić je na svom prvom misijskom putovanju obilazeći, kao papinski vizitator, naše kršćane pod Turcima. Na to opasno putovanje, kako navodi u Autobiografiji, uputio se na konja iz Dubrovnika do Beograda s karavanom dubrovačkih trgovaca, odjeven i naoružan kao i oni. Kršćane je poslije obilazio u pratnji kojeg subrata ili vjernika.
Od 1614. do 1618. Kašić je u Loretu, poznatom marijanskom svetištu, ispovjedanik za hodočasnike iz raznih hrvatskih krajeva. Tu je preveo i 1617. u Rimu objavio "Istoriju Loretanu" i Bellarminov "Nauk Krstjanski Kratak", kao i pjesnički prijevod prvih pedest psalama "Pjesni Duhovne".
Od 1620. do 1633. boravi i djeluje opet u Dubrovniku. Uz brojne obveze superiora i upravitelja isusovačke škole te propovjednika i ispovjedanika, nalazi vremena za pisanje. Tu je pripremio "Život sv.Ignacia (Rim, 1623.)", i "Perivoj od Djevstva (Rim, 1625, i Venecija, 1628.)", "Zrcalo Nauka Krstjanskog" napisano 1626., a tiskano u Rimu 1631. 1627. dovršio je duhovnu tragediju u stihovima "Sveta Venefrida".
Godine 1622. Kašić je počeo prevoditi "HRVATSKU BIBLIJU" sam, najprije Novi zavjet, i to po dubrovačku. Poslije Uskrasa 1633. Kašić je napustio Dubrovnik i došao u Rim, gdje je boravio i djelovao do kraja svojeg života. Najizdavanije Kašićevo djelo je pak »Ritual rimski« (1640.), koji je u raznim izdanjima do 19. stoljeća bio u upotrebi u svim hrvatskim biskupijama i nadbiskupijama osim u Zagrebačkoj, a otada i u njoj ostavši službenom liturgijskom knjigom sve do 1929. Taj prvi prijevod obrednika na jedan živi jezik snažno je pridonio afirmaciji hrvatskoga književnoga jezika.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatska provincija Družbe Isusosve 1996. u crkvi sv.Ignacija u Rimu, podiže spomen ploču na kojoj piše: "U ovoj je crkvi sahranjen o.Bartol Kašić, rođen u Pagu u Hrvatskoj 15.VIII 1575., umro u Rimu 28. XII 1650. Teolog i pisac koji je sastavio prvu Gramatiku i Hrvatsko-talijanski rječnik. Preveo je na hrvatski Bibliju i Rimski Obrednik. Ispovjednik u Bazilici sv.Petra i gorljivi apostolski misionar."
Pažani su se odužili svojem ocu Bartolu 340. godina nakon njegove smrti, organizirajući znanstveni skup od 18 – 21 travnja 1991. i tom prigodom izdali opsežan Zbornik radova.
20. travnja 1991. skup je održan pod visokim pokroviteljstvom i uz nazočnost predsjednika Republike Hrvatske dr. Franja Tuđmana, koji je tom prigodom na glavnom gradskom Trgu otkrio bistu Bartolu Kašiću, rad domaćeg sina, akademskog kipara Ivana Mirkovića.
14. travnja 2004. u Pagu je Družba "Braća Hrvatskog Zmaja" organizirala znastveni skup 400. obljetnica prve hrvatske gramatike Bartola Kašića, a povodom 100. obljetnice Družbe i 15. obljetnice Zmajskog Stola u Zadru. Tom prigodom je izdan iZbornik radova.
U novijoj hrvatskoj povijesti nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, Bartol Kašić je dobio svoje zasluženo mjesto, pa se i neke institucije, društva, ulice, pa čak i brod naziva njegovim imenom.
Slobodan Prosperov Novak
BARTOL KAŠIĆ PREVODILAC BIBLIJE I PISAC PRVE HRVATSKE GRAMATIKE
Pažanin Bartul Kašić, pisac najstarije hrvatske gramatike i prevodilac Starog i Novog zavjeta bio je čovjek velike poduzetnosti, okretan i hrabar, učen i upućen u filologiju i književnost ali nažalost ne uvijek i uspješan da svoje, inače ispravne i dalekovidne sudove o jeziku Hrvata i jezicima Južnih Slavena postavi kao osnovu propagandnoj akciji. Nakon brojnih misija i inicijativa, nakon napornih putovanja i mučnih gubljenja živaca i rasipanja energije, nakon dugih godina učenja i teških dijalektoloških ekspedicija po balkanskim pustarama i planinama odlučio je pisac zaokružiti svoje književno djelo. Najprije on je nakon brojnih terenskih ali i knjižnih uvida odlučio odbaciti naziv dalmatinski za hrvatski jezik i nazvati ga najprije ilirskim a onda slovinskim što je kasnije sve više postalo praksom kako u birokratskim spisima Vatikana tako u knjigama domaćih pisaca. Rođeni čakavac, Kašić je izabrao štokavski idiom i koristio ga u svojim djelima i u crkvenim knjigama koje je prevodio. Jedan dio života proveo je u Dubrovniku i to upravo u vrijeme kad su ondje stvarani opusi Ivana Gundulića i Junija Palmotića. Kad je postupno stizao do štokavske stilizacije u svojim tekstovima i kad je izabrao štokavsku osnovu, bio je Kašić posve svjestan činjenice da upravo taj dijalekt prevladava među Južnim Slavenima i da mu brojčano pripada budućnost. Njegove namjere s jezikom bile su čiste i iskrene, utemeljene na iskustvu i znanstvenoj provjeri, ali i na vatikanskoj motivaciji da sve južnoslavenske narode pod Turcima opskrbi jedinstvenim i svima razumljivim liturgijskim knjigama. Bio je prvi Južni Slaven koji je postavio teoretske temelje budućoj štokavskoj supermaciji. Njegovo životno djelo pored gramatike koja je bila tiskana 1604. jest prijevod cjelokupnog Svetog pisma koji je, zbog nesporazuma s crkvenim vlastima, ostao netiskanim. Posao je započeo 1622. a dovršio ga deset godina kasnije. Tiskanje Kašićeve Vulgate između ostalog su spriječili iz zavisti i neki njegovi sunarodnjaci koji su o njegovom prijevodu napisali anoniman i vrlo negativan memorandum. Svoju gramatiku Kašić je pisao još dok je bio student u Rimu ali kad je za vrijeme svojih balkanskih misija posjetio unutrašnjost Balkana shvatio je da bi bilo dobro čakavsku osnovu njegovog posla što više otvoriti štokavskim oblicima jer su oni brojčano nadmoćni. Tako je u Beogradu čitao papinsku bulu izjavivši da je onamo došao učvrstiti katoličku vjeru i kako je na ušće Save u Dunav došao da u krilo papinske crkve pozove katolike koji su prihvatili grčku herezu. Usred Beograda govorio je na svom rodnom idiomu. Na kraju života napisao je autobiografiju s naslovom Vita u trećem licu koju je smrt prekinula doslovno u pola rečenice. U tom autobiografskom spisu staračkom blagoglagoljivošću pripovjeda svoj život od rođenja do 1625. Čini se da je autobiografiju nekom diktirao pa ju je smrt prekinula u pola rečenice. U Dubrovniku je Kašić napisao i dramu Sveta Venefrida koja je prvim primjerom originalne jezuitske tragedije na hrvatskom jeziku i koja je bila izvedena1627. Kašić stoji stameno na početku štokavske standardizacije kod Hrvata i svjedoči kako nije bilo potrebno vjerovati da su Hrvati standardizaciji prišli tek u XIX. stoljeću. Hrvati su oduvijek bili narod koji je posjedovao više tipova pisma a svoju književnost realizirao u tri dijalekta. Posebno veliku popularnost imao je Kašićev prijevod Rituala rimskog tiskan 1640. a kasnije često pretiskavan po kojem su se stoljećima sve do 1929. vršili blagoslovi, po kojemu se krstilo, vjenčavalo i pokapalo u svim obredima za hrvatski puk kako u Dalmaciji a tako i bosanskom zaleđu. Ta je knjiga presudno djelovala na izgrađivanje narodnih jezičnih navika i književne osjetljivosti.
Post je objavljen 21.04.2012. u 22:08 sati.