Ima nekakav čudan zakon, prirodni, a taj je da uvijek nekako naletim na ono što sam taman apsolvirala. Čak ne onda kad se ozbiljno zagrijem za nešto; nego tek kad to nešto svladam, dobijem potvrdu, ohrabrenje, u obliku knjige, neke zanimljive skripte, ili slučajnog razgovora. Ili osobe.I onda uvijek u sebi tiho prokunem...'pa nisam na to mogla malo ranije naletit...?!?'
Primijetila sam da uvijek nekako nalijećem na onaj materijal, koji odgovara mojem trenutnom stupnju shvaćanja stvari, i znanju. I često budem takvim i još nekim sličnim stvarima oduševljena, kad ih uočim.
No zanimljivo je to, kako takav, valjda prirodan zakon, po navici nazivam čudnim. Samo uviđanje nečeg vrlo prirodnog mene čudi...kao ono- 'pa politička situacija u Hrvatskoj priča drukčiju priču'...
Tako je to...mi ljudi smo sve zanimljivo, što u sebi ima bar primjesu čudnog, i koliko god dobro funkcioniralo, navikli podvrgavati znanstvenom ispitivanju i pobijanju.
I tako pametni kakvi jesmo, progutamo aktualnost kao mjerilo istine.
Mišljenja sam da uvijek treba ići naprijed, otvoriti se, makar ne znati točno za što.
Jer sve ono radi čega tapkamo u mjestu je anyway -privid. Treba cupkat ravno naprijed, kako god znamo i kako god mislimo da je pametno.
Evo pjesma (ne moja), Henrya Wadsworth Longfellowa.
Ne govori mi žalobno,
Da život tek je isprazan san!
Jer duša je mrtva koja spava,
I ništa nije onako kako izgleda.
Život je stvaran! Život je ozbiljan!
A grob mu nije cilj:
Prah si bio i u prah ćeš se vratiti,
no to se ne odnosi na dušu.
Ni radost ni tuga,
Nisu nam suđeni;
Suđeno nam je raditi,
Svaki dan za korak dalje biti.
Umijeće traje, a Vrijeme brzo promiče,
A naša srca, premda izdržljiva i hrabra,
Poput prigušenih bubnjeva udaraju,
Povorku vode do groba.
U širokim bojnim poljima svijeta,
U logoru Života,
Ne budi poput tupe stoke koju vode!
Budi junak usred pomutnje!
Ne vjeruj u Budućnost, kako god ugodna bila!
Neka mrtva Prošlost pokopa mrtve!
Djeluj... radi u živoj Sadašnjosti!
Sa Srcem iznutra i Bogom nad glavom!
Životi velikana podsjećaju,
Da i naš život može biti uzvišen,
Pa na odlasku stoga,
Ostavi tragove u pijesku vremena.
Tragove koje netko će drugi,
Dok plovi neveselim životom,
Taj napušteni brat u brodolomu,
Vidjeti, te osjetiti nadu i hrabrost.
Stojimo stoga uspravno i radimo,
Spremni na svaku sudbinu;
I dalje stvaramo, i dalje tražimo,
Učimo raditi i čekati.
Post je objavljen 21.04.2012. u 17:26 sati.