Marketing
Save me.
Save me.
Samodestrukcija. Lakše je zanemariti probleme, trenutno percipirano nerješive (ili bar teže rješive), nego se sabrati i krenuti pravim putem. Pravim putem? Ha! Slobodno šeće mojim umom, bez ikakvih pravila, sakriva se i pojavljuje baš kad ga najmanje očekujem. Ili možda ne. Možda i znam, očekujem, tražim i gledam kad će se pojaviti - i zavaravam se pritom da je sve u redu. Samozavaravanje, kao i uvijek.
Tu je. Govori da nema mjesta zbog drugih, crnih i plavih i ljubičastih, koji ga slijede. Teško diše i slab je, zaostaje u skrovitim mjestima i navodeći druge, izaziva njihovo sve češće preplavljivanje. Zašto se jednostavno ne pojavi i ne zasjeni druge? Jednostavno? Ma, molim te. Trebam pitanja, trebam razgovor, trebam pojave i stvari i misli i emocije. Nije da ne mogu; mogu i bez njih. Ali kad bih ih imala, ne bi se tako često pitala zašto. Valjda. Tražim ideale, prikladnije primjerke, sličnosti, trenutke vječnosti.. Ukratko – očito previše. Zove, pita kako sam, priča o sebi, dalje mišljenja. Komentira, potiče raspravu, razmišlja. Osmjehuje se, osjećam. Kaže da mu nedostajem – ja odgovaram – …
Jutro je, opet. Nikako da ih.. Ma bar podnesem, ako već i ne mogu razviti neko pozitivno mišljenje o njima. Tako su konačna, traže da ih uhvatiš cijele, da se pokreneš, da ispuniš očekivanja (i više), da zaboraviš snove i ideale i sjećanja i kreneš čist dalje. Čist? Bar koliko možeš biti nakon svih posljedica koje su slijedile promišljena ponašanja, a još više ova ne.
Ne mogu otvoriti oči, znaš to. Toliko je teško. Biti sam, razmišljati o zajedništvu. Stvoriti neke iracionalne i besramno divne scenarije i živjeti gledajući kako gore. Dobro da si piroman. Svaki dan sve jače, vruće je i rasplamsava se uokolo. Tu i tamo netko baci par kapi da je spriječi, ali ona se razvija, raste i guta sve pred sobom. Ostavlja samo zaboravljene trenutke koji su se mogli dogoditi. Mogli – možda si ih sanjala. S tobom je to najvjerojatnije.
Post je objavljen 20.04.2012. u 22:25 sati.