Marketing
BROJIM
U zadnje vrijeme baš ono živim na zadnjim rezervama. Emocionalno sam nestabilna, rasplačem se za svaku sitnicu.
Kroz godine osmislila sam već cijeli sistem odbrambenih mehanizama od svega što me muči. Naučila sam se pretvarati pred ljudima, navlačim masku… zapravo ne skidam ju, a kada mi ni to ne pomaže, povlačim se u sebe, osamljujem se, bježim od ljudi… Ali od sebe ne mogu pobjeći - najgore je to.
Jednom je Alexxl uzviknuo: "Da mi se riješiti mozga na dvadeset četiri sata!" To mi je jedna od njegovih najboljih provala!
Ali, kakav god bio, ne možeš ga se riješiti (ne Alexa, mozga!)
Pokušavaš se dobro slagati s njim koliko god ide, tu i tamo ga pokušam prevariti, ali njegova je uvijek zadnja.
Čitala sam o toj prisilnoj radnji brojenja, da saznam nešto, ali službeno, psiholozi nisu sigurni od kuda to dolazi i zašto!
Ali sjećam se još dok sam bila dijete da sam brojala dok je moja stara održavala meni bukvice, a bilo je to dosta često! Priznajem, bila sam jako zločesta! Tako bi ona mene postavila ispred sebe i žestoko kritizirala, a ja sam morala mirno stajati ispred nje i slušati. Ali, dok je ona pričala, ja sam ju netremice gledala u oči ili u pod, ali u sebi sam brojala, samo da ne bih slušala kako sam ovakva ili onakva!
Sada već uglavnom brojim sve što god se da. Istina ima perioda kad se to malo smanji, ali nekada baš imam navalu brojenja… u koliko ću koraka preći od do, koliko puta promiješam jelo, u koliko poteza ogulim jabuku… jednostavno sve što radim - brojim.
Ne, nije mi važno koliko nečega ima, jer čim prebrojim nešto, uglavnom odmah to i zaboravim, idem na sljedeće... već radi brojenja samoga, da nečim zaokupim mozak, da ne mislim na ništa drugo. Baš zato volim raditi stvari gdje je brojanje zaista potrebno, volim raditi nešto sitničavo.
Ima, rekoh, perioda, kada ta napast malo jenja. Ali uvijek, uvijek se vraća. U zadnje vrijeme toliko se to pojačalo da čim pogledam nešto već počinjem sa brojanjem. Ljudi me gledaju i vjerojatno misle kako je sa menom sve u redu, ali… o, kad bi samo znali! Razgovaram se tako sa nekim… i onda nakon nekog vremena samo skužim da u sebi brojim nekaj.
Nije da se samo prepuštam, pokušavam micati to, ali opet se vrlo brzo vraća. Pa ipak, držim to u sebi, malo tko za to zna, sram me je.
To mi postaje i dosadno i odvratno, pa onda ne volim samu sebe… mislim da sam grozna… pa čak i da takva osoba ne bi trebala postojati…
Ima dana, čim se dignem odmah počinjem… koliko poteza pranja zubiju, koliko poteza četkam kosu… uzimam ručnik, ali bacim pogled na policu da ih prvo sve prebrojim, pet, šest, sedam… moram prebrojati. Čekam da zavrije voda za kavu, brojim koliko još… miješam šećer, koliko kružnih pokreta… odlazim u grad - brojim korake... kraj fontane u parku je sedam golubova, pet ljudi čeka na semaforu da pređe zebru… U mojoj ulici parkirano je osamnaest automobila…
"Poslastica" su mi parkirani automobili, bicikli, kuće, prozori, drveća, stolovi na terasama, štange na ogradama…
Prekidam brojanje na kratko samo da smislim što ću za ručak, što moram kupiti danas u dućanu, što ću reći… i naravno, onda kada radim ono na što zaista moram biti skoncentrirana… I u rijetkim sretnim trenutcima opuštanja.
Ponekad se osjećam kao robot, radim stvari mehanički, dok u sebi ponavljam taj ofucani, bezbroj puta ponovljeni niz. Tko zna, možda se sa vremenom preorijentiram na binarni sustav, pa počnem samo nula - jedan, nula - jedan… a to mi se onda čini kao da bi bio neki napredak… bliže sam nuli.
Opet me ćopila ona glupa Nostalgija. Neću se opirati, prepustit ću joj se sasvim, mazohistički - onako kako samo ja znam.
Post je objavljen 20.04.2012. u 00:27 sati.