Četiri različite priče spojene u jednu srebnom niti sna
Priča prva
Nalazim se u svojoj staroj ulici. Prolazim njome do svoje kuće. Sve je isto, baš onako kako se sjećam. Sve, osim što je autobusna stanica sada na drugoj strani. Na stanici sjedi djevojka, čujem kako se smije, tako mi je poznat taj smijeh, ne samo da ga čujem, već ga i osjećam. Vraća me u dane djetinjstva, kada sam ulici doživljavao zdravo za gotovo. A sada, sada cjelokupna ta panorama protkana osmijehom daje joj sasvim drugu dimenziju. Dimenziju sreće i topline. Prelazim ulicu i prilazim nasmijanoj djevojci. Dolazim tik uz nju ali je okrenula glavu i joj ne vidim lice.
Odjednom bljesak. Sve nestaje...
Priča druga
Ponovo sam u svojoj ulici. Nalazim se pred svojom kućom, gledam u dvorište u kojem dominira čempres. Gledam ga i sjećanja me vode unatrag kroz vrijeme, kada sam kao dijete trčao oko tog čempresa, onako raskošan i zelen, od njega je sada ostalo samo par osušenih grana, činjenica koja me duboko rastužila. Dvorište prazno, sve djeluje napušteno. Vješto preskačem ogradu i polako koračam dvorištem. Polako jer je puno blata. Otkud sve to, pitam se. Svakim korakom tonem sve dublje. Pažljivo biram gdje ću stati. Korak dva napred i više nema čvrstog tla pod menom, tonem duboko, blato je već do vrata. Pritrčava mi prijatelj i spreman da mi pomogne priprema se da skoči. Polako prijatelju! Ne želim da skačeš u blato samnom, pomozi meni da se izvučem.
Odjednom bljesak, sve nestaje...
Priča treča
Nalazim se na obali rijeke, kraj koje sam proveo mladost. Taj miris šume, rijeke i prvog otkosa ispunjavaju me srećom. Vadim cigaretu i pušim, gledam kako moja rijeka teče, gledam prema drugoj obali tako dalekoj, taj pogled i miris koji toliko dobro smiruju. Postoji li išta što može narušiti ovaj mir? Ponovo čujem onaj poznati smijeh. Ona je tu. Trčim prema njoj, okreče mi leđa, Ponovo joj ne vidim lice...
Bljesak, sve nestaje
Priča četvrta
Nalazim se u mračnoj ulici, osvjetljenoj samo mjesečinom. Jedini zvuk u ovaj kasni sat dolazi sa televizora iz nekog od obližnjih stanova. Ispred mene zid, a iza njega beskrajna tišina. Tažim kraj zida i par koraka dalje na njemu vidim natpis. Prilazim mu i čitam. Ne znam kako, ali jednostavno znam da natpis sadrži poruku baš za mene. U njemu stoji samo - Voljet ću te zauvijek.
Mora da je od nje. Vidim ju malo dalje u ulici, prilazim joj polagano. Usne joj oblikuju riječi - volim te. Sve sam joj bliže, osjetim njen miris. Miris tako dobro znan. Prilazim joj na korak, stoji u sijeni i opet joj ne vidim lice. Tko si nepoznata djevojko...
Odjednom bljesak.. budim se...
Post je objavljen 20.04.2012. u 20:03 sati.