Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

dokaz s otpatka



PALA NA BANANE

Kažu mi neki koji imaju pristup MAX televiziji da se ovih dana na njoj može pogledati dvanaestminutni dokumentarni film Zorana Tadića „Amerikanka“. Kad je već tako, da dometnem nekoliko riječi...

Krajem šezdesetih godina u kavani „Corso“ na uglu Ilice i Gundulićeve ulice sastajali su se filmaši. Sigurno ću nekoga zaboraviti jer zapisujem kako mi padaju na pamet... Svakog dana oko podneva, a često i navečer bili su ondje mladi režiseri Branko Ivanda, Petar Krelja, Krsto Papić i Zoran Tadić, a svraćali su i Antun Vrdoljak i Tomislav Radić, te ljudi koji su pisali o filmu, kritičari i teoretičari poput pokojnih Vladeka Vukovića, Ante Peterlića i Mate Kukuljice. Bili su ondje i mladi ljudi koji su pisali o filmu u omladinskim i studentskih novinama: Hrvoje Turković, Vlado Roksandić, Nenad Polimac, Darko Zupčević i ja. Našao sam se u tom društvu jer sam u omladinskom klubu „Jabuka“ dvije godine svakog utorka organizirao i vodio prilično posjećene filmske tribine, a u to vrijeme sam napisao i desetak filmskih kritika, intervjua s filmskim stvaraocima (uglavnom onima koji su zalazili u „Corso“) , te članaka o problematici filma koji su bili dobro primljeni. Uz prozore su bili veliki stolovi oko kojih je moglo sjesti šest do osam ljudi, a često su se stolovi spajali ili je društvo, obogaćeno glumcima, kamermanima i filmskim radnicima drugih specijalizacija zasjelo za nekoliko susjednih stolova između kojih je tekla živa izmjena misli, a pojedinci su se često premještali od stola do stola.

Naravno, glavna tema razgovora bio je film, a najveća zajednička želja dobiti priliku da se napravi svoj ili sudjeluje u nekom filmskom projektu. Komentirao se i analizirao svaki novi naslov na repertoaru gradskih kina i svaki članak objavljen na filmske teme u novinama i časopisima. Uglavnom su svi bili usuglašeni u tome da se preziralo soc-realističke i partizanske filmove i one koji su takvim ocijenjeni, a cijenjeni su vesterni, režiser John Ford i posebno filmovi Alfreda Hitchcocka. Omrznuti likovi koje se spominjalo bili su Veljko Bulajić, Vatroslav Mimica i Fadić Hadžić za koje su smatralo da su povlašteni režimski režiseri koji dobivaju novaca za svoje filmove kad im se prohtije i koliko im zatreba, te filmski kritičari iz „Vjesnika“ i „Večernjeg lista“ koje se držalo stupovima ondašnjeg filmskog estabilšmenta. Od domaćih filmova cijenio se jedino „crni film“, a prezirali birokrati i uštogljene dušice koji su ga napadali.

Posebno sam bio dobar sa Zoranom Tadićem i mnogo puta smo nakon što se društvo razišlo ili nakon što je završila večernja projekcija filma kojeg smo zajednički gledali satima šetali gradskim ulicama i razgovarali o filmovima koje smo željeli snimiti, književnosti i o životu. Zoran je volio i pjesme koje sam pisao i one drugih pjesnika koje sam znao recitirati, pa sam mu često u tim šetnjama govorio poeziju i on je obično bio jedna od prvih osoba kojima sam pokazivao neku novu pjesmu čim sam je napisao.

Šezdeset i devete je Zoran dobio neočekivani i nevjerojatan poziv. Savez omladine Zagreba je odlučio obilježiti dvadesetu obljetnicu dobrovoljne omladinske radne akcije „Sava“ i iz nepoznatih i nama neobjašnjivih razloga ponudili su upravo Zoranu koji je prije toga snimio samo jedan avangardni filmić od šest minuta da napravi dokumentarni film povodom tog jubileja. Zoranu su radne akcije bile špansko selo i bio je odlučan da neće snimiti socrealistički film, ali nije kanio propustiti tu priliku.

Satima smo razgovarali razbijajući glavu kako izvesti da vuk ostane sit, a ovca cijela. Napokon smo se prisjetili priče koja nam se obojici sviđala. Jedan naš poznati, također filmaš, Marijan Hodak, prethodnog je ljeta na omladinskim radnim akcijama bio kao instruktor „Narodne tehnike“ ili tako nešto. Među brigadirima je bila i jedna zgodna mlada Amerikanka kojoj je dolazak na omladinske radne akcije iza „željezne zavjese“ posredstvom neke međunarodne omladinske organizacije bio način kako vidjeti svijeta i egzotična prilika provođenja ljetnog odmora. Marijan se navalio udvarati i izgledalo je da mu je Amerikanka sklona, ali se ipak odupirala. Njoj su je svidjela radna akcija i oduševila se zemljom u kojoj se našla, te je jednom prilikom izjavila da Jugoslaviji nedostaje samo da u njoj rastu banane da bi bila idealna zemlja za živjeti u njoj. Marijan se prisjetio da ekonomi radnih akcija svakodnevno nabavljaju hranu za tisuću i pet stotina brigadira, između ostaloga kupuju banane na tone. Banane nisu stigle u sanducima nego u grozdovima i to je Marijanu dalo ideju. Ne budi lijen, dogovorio je ekonomom da posudi jedan grozd od metar i pol, odnio ga u obližnju šumu i objesio na drvo kao da je ondje izrastao. Poslijepodne je poveo Amerikanku u šetnju šumom i u jednom trenu samo uzviknuo „Look! Bananas!“ Događalo se ljudima da se poskliznu na koru od banane, da padnu samo preko jedne, a cijeli grozd od metar i pol je bio previše da bi mu naivna djevojka iz daleke Amerike mogla odoljeti, i tu je ona pala, pod grozdom banana uz obalu Save. Nakon završetka akcije nije se vratila u Kansas City nego ostala u Zagrebu s Marijanom i kroz godinu dana naučila prilično dobro naš jezik. To nam se jako sviđalo, a izgledalo je zgodno i zahvalno za okosnicu filma.


Znajući za moju želju da jednoga dana režiram, nakon beskonačnih sati razgovora kao da ćemo se upustiti u filmovanje „Rata i mira, Zoran me je odabrao za asistenta režije. Bilo je sjajno imati devetnaest godina i biti asistent režije na pravom snimanju. Moj zadatak bio je udarati klapom na početku svakog kadra i voditi evidenciju kadrova, a imao sam i jedan poseban zadatak o kojem ću nešto opširnije reći uskoro. Od vođenja evidencije kadrova odustao sam već prvog dana jer je Zoran čim smo izašli na teren počeo snimati bez veze i ne obazirući se na išta što smo ranije isplanirali. Obrazloženje mu je bilo da imamo mnogo filmske vrpce, pa da iskoristimo priliku i snimimo što više bilo čega što bi nam kasnije moglo poslužiti za tko zna što.

Jedan od putova prema naselju omladinske radne akcije vodio je pored otvorenog gradskog smetlišta. Slučajno smo prošli tim putem i Zoran se oduševio. Odmah smo stali ondje, zašli duboko u smetlište i snimali gomile otpada, panoramu Zagreba gledanu iz te vizure i Rome koji su prekapali uokolo. Bila je sredina ljeta, vraški vruće i neizdrživo je smrdilo. Snimali smo ondje tri od sedam dana koliko smo odvojili za snimanje. Naposljetku više nismo imali ondje što snimati, pa se Zoran dosjetio da bih mogao čitati svoje pjesme sjedeći usred smeća, te smo i to uradili.

Omladinski rukovodioci koji su prolazili automobilima prašnjavom cestom čupali su kasnije kosu od očaja. „Snimaju film o radnim akcijama usred smetlišta! Što će to biti? Crni Film?!“, ali Zorana više ništa nije moglo zaustaviti. Čak i kad smo četvrtog dana otišli snimati po naselju, Zoran je navro da snimimo kako recitiram nekoliko svojih pjesama jer je bio uvjeren da je vrjednije za budućnost zabilježiti njih nego dokumentarističke prizore iz naseljskog života.

Samo snimanje bilo je potpuno nepripremljeno i kaotično o čemu svjedoči i da smo imali dva čovjeka zadužena za kameru. Živko Zalar ju je uglavnom nosio, a snimala je Jesika Horvat koju je Zoran zbog toga doveo iz Čehoslovačke. Kod snimanja sa stativa nije bilo problema, ali kad je nosila kameru na ramenima Jesiki je svako malo nešto kvrcnulo u leđima, cijela bi se ukočila i jaukala. Kad se to dogodilo trebalo ju je zagrliti, spojiti šake na jednom mjestu iznad kičme za kojeg nam je ona rekla, snažno je stegnuti, trgnuti dva-tri puta i drmusati sve dok se nije otkočila. Svi članovi ekipe su se izmijenili u drmusanju Jesike sve dok se nije ispostavilo da to meni najbolje ide od ruke te je moj glavni zadatak kao asistenta režije postao da stežem i drmusam kamermanku. Uskoro sam se toliko izvježbao da sam je mogao povratiti u funkcionalno stanje u tren oka.



Umjesto odjavne obavijesti s imenima autora i suradnika, Zoran se odlučio da Amerikanka, glavni lik, kaže u kameru tko je sve radio na filmu. Nažalost, u nabrajanju me je zaboravila spomenuti, što smo otkrili prekasno, tek nakon što je sve snimljeno, film razvijen, u montaži. Tako se u samom filmu ne vidi koji je bio moj stvarni doprinos. Da bi to barem donekle ispravio, Zoran je ubacio jednu scenu u kojoj nešto recitiram, što mu je dalo opravdanje da me na kraju posebno spomene kao pjesnika i recitatora. Dokazi da sam zapravo bio asistent režije su izgubljeni. Kruno Hajdler, producent, sigurno se ne može sjetiti da je među stotinama ugovora koje je sklopio tijekom nekoliko desetljeća bavljenja filmom jedan mali i neznatni bio sa mnom. Svoj primjerak ugovora sam odavno izgubio, a primjerak pohranjen u arhivu FAS-a odavno je nestao, zajedno s cijelom arhivom. Jedini dokaz ovoga što tvrdim, kako je i Zoran nažalost umro, komadić je od nekoliko centimetara celuloidne filmske trake koji sam iz sentimentalnih razloga nekim čudom uspio sačuvati. To su četiri kadra s početka scena na kojima se vidi kako udaram klapom, ono što je nužni tehnički otpadak, dio koji su u montaži baca u koš za smeće.

Našavši se u montaži s gomilom materijala snimljenog na smetlištu, Zoran nije znao što učiniti. Nije odolio da odmah nakon uvodne scene, pod izlikom da je glavni lik iz Amerike, ubaci desetak sekundi iz nekog vesterna. Nažalost je moje recitiranje koje je odabrao za uvrštenje u film upravo jedno pri kojemu se nisam iskazao, čak sam i na nekoliko mjesta pogrešno rekao neke riječi. Sve u svemu, nije to naročit film. Moje pojavljivanje u njemu je suvišno, najzanimljiviji dio Amerikankine priče – ono s bananama – propustili smo snimiti. Film je vrijedan prvenstveno po tome što je to jedan od prvih radova Zorana Tadića. Ipak, što vrijeme više prolazi, to mi je draži. Vjerojatno pri tome nisam odviše objektivan, previše mi je osobnih sjećanja vezano uz njega, ali čini mi se da je u njemu ipak ostalo zabilježeno nešto od duha tog vremena kojeg je sve teže evocirati što vrijeme više prolazi. Savjet za one koji u mraku nešto žele vidjeti jest da zbog građe oka ne gledaju pravo u ono što ih zanima nego malo postrani, pa će vidjeti bolje. Na taj način je i Zoran Tadić izborom netipičnog sugovornika i neortodoksnim finaliziranjem materijala napravio svjedočanstvo o radnim akcijama koje su zapravo bile hvalevrijedan fenomen u vremenu koje je tim dragocjenije što se više zaboravlja.






Post je objavljen 20.04.2012. u 11:01 sati.