Prolaziš gradom i životom
kao kombiniranom križaljkom
veličine jedan prema jedan.
Hodaš po ulicama i po danima
kao po njenim poljima
koje ispunjavaš susretima
s ljudima olovkama
kao što si to i sam.
Ja sam dim koji se rasipa
i uskoro me neće biti,
govori mi utučeni znanac
u jednom polju,
dijelu nedopisane riječi
koja treba glasiti Mali Pariz 19...
Gledam svoje košulje u ormaru,
knjige i ploče na policama,
cipele u ormariću... produžetke sebe.
Sve će to biti razdijeljeno drugima
ili bačeno u kontejnere za smeće.
Umrijet ću dvaput, kaže mi.
Ti si već umro, odgovaram mu.
Ne čitaš kao ranije, u stanu ti je tiho
i žališ se što te ni stvari neće nadživjeti;
oplakuješ se kao da si pokopan.
Probudi se iz mrtvila, promijeni
ili križaljku ili polja i ispuni ih suretima
s novim licima koji ne mare za predmete.
Oživjet ćeš dvaput, govorim mu.
Post je objavljen 19.04.2012. u 17:44 sati.