Marketing
Vječiti pješak i međunožno guralo
Uvijek s ponosom ističem kako sam vječiti pješak. Volim svoje noge i pješačenje. Kao strastveni gljivar i zaljubljenik u prirodu obično koristim vlak. Najljepše je iskrcati se na jednoj stanici, pješačiti čitav dan livadama i šumom i ukrcati se na drugoj ili trečoj postaji, pa se u slatkom umoru zavaliti u kupe i odmarati do doma. Ništa me nije vezalo da se vratim na mjesto gdje bih ostavio auto.
Nikada me u životu auto nije interesirao ni privlačio. Nije mi bio potreban kao statusni simbol, nije mi bio potreban za obavljanje posla, nije mi trebao za odlazak do grada. Rijeka je grad u kome mi je sve dostupno "na noge" ili javnim prijevozom. Volim reči da se za lovu koju bih potrošio za auto i na njegovo održavanje, čitav život mogu bezbrižno voziti taksijem ili potrebitim sredstvima prijevoza. Često se znam nasmijati kada gledam vozače, crvene od bijesa kako bespomočno traže mjesto gdje parkirati, kako plaču nad cijenama goriva ili kako u svojoj komociji ni do parsto metara udaljene trgovine neznaju otiči bez auta.
Koliko sa prijezirom gledam na auto toliko mi je drago moje međunožno guralo. Lijepo je staviti ga među noge pa krenuti u šetnju do grada, do Opatije ili Mošćenica, ili na vlak pa u prirodu. Umjesto da u sobi do besvjesti vrtim kotače i zamišljam da sam na biciklu, uživam na zraku, uživam u svakom okretu pedala, uživam u postizanju cilja koji sam si postavio za taj izlazak.
Post je objavljen 19.04.2012. u 15:07 sati.