Ovaj sam intervju radila kao seminarski rad za kolegij Teorija nastave govornoga i pismenoga izražavanja. Tema seminarskog rada bila je Intervju: zamišljeni/stvarni i mogla sam se odlučiti između dvije vrste intervjua. Odlučila sam se za stvarni intervju i za sugovornicu odabrala kolegicu Ana-Mariju Posavec.
***
1. 1. Mlada nada hrvatske književnosti
Ana-Marija Posavec mlada je hrvatska spisateljica iz Belog Manastira, koja iza sebe ima već tri objavljena romana. Ovom prilikom govori o svom djetinjstvu, prvim književnim pokušajima, zrelijim radovima, inspiraciji, budućnosti... Ako na mladima svijet ostaje, onda će hrvatsku književnost, koja počiva na čvrstim temeljima, vrlo uspješno nadograđivati i dvadesetdvogodišnja Ana-Marija.
Kada ste se ozbiljnije počeli baviti književnošću?
Sa šesnaest mi godina objavljen je prvijenac – psihološka novela „Čelist“ na multimedijalnom CD-ROMU. Dvije godine nakon slijede ga dva ukoričena romana, a 2010. godine objavljen je zasad posljednji roman „Vincent“. Oduvijek sam ozbiljno shvaćala književnost, ali mislim da je 2006. godina ipak bila prijelomna godina u stvaranju. Tada sam dobila priliku susresti se s belomanastirskom i osječkom publikom te predstaviti svoje mladenačke uratke...
Kakve uspomene nosite iz djetinjstva?
Moje je djetinjstvo puno lijepih uspomena koje me vežu za Osijek u kojemu sam rođena i za Baranju u koju sam se, nakon ratnih događanja, vratila 1998. godine. Kao dijete voljela sam se igrati s vršnjakinjama, ali sam najviše bila očarana prirodom, slikovnicama, kasnije bajkama i djelima koja u sebi nose elemente fantastike.
U kolikoj Vas je mjeri to oblikovalo kao osobu kakva ste danas?
Sve je to imalo veliku ulogu u mom odrastanju i sazrijevanju. Knjiga mi je postala prva ljubav iza koje je odmah slijedila knjižnica i njezina bogata građa.
Jeste li već tada maštali o tome da postanete spisateljica?
Dok sam se upoznavala s različitim djelima određenih pisaca, možda sam i sama nesvjesno željela postati spisateljicom. Sve je krenulo iz običnih igara i osmišljavanja sudbina, oblikovanja likova u mašti i dijeljenju tih misli s najboljom prijateljicom Dorom. Tada mi je predložila da počnem pisati...
1. 2. Svaki je pisac jedan svijet
Mislite li da se pisac rađa ili to postaje s vremenom i školovanjem?
Smatram da se svaka osoba rađa s nekim talentom, predispozicijom da bude kreativan u bilo kojoj životnoj aktivnosti. Moguće je da se i pisci rađaju, ali bitno je da osobe koje posjeduju kvalitete to prepoznaju, kao i njihova okolina te da takve osobe dobiju odgovarajuću podršku. Svaki se dijamant brusi do savršenstva. Ipak, čovjek se stalno nadograđuje i ako odluči poraditi na onome što smatra svojim pozivom, postići će savršenstvo. Umjetnici se rađaju, ali pravi umjetnici postaju tek kad se sami izgrade i odaberu svoj put.
Studirate Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Kako ćete u sebi pomiriti posao profesorice i spisateljice?
Kada nešto volite i kada to živite ništa nije teško uskladiti i pomiriti jednu aktivnost s drugom. Najvažnije je znati što želiš i za to se boriti, biti uporan i imati strpljenja za nadolazeće uspjehe ili pak neuspjehe.
Mislite li da se u Hrvatskoj može živjeti kao profesionalni pisac?
Nažalost, ne.
Kakav je općenito status mladih pisaca kod nas?
Danas se često piscima nazivaju osobe koje to uopće nisu, i djela takvih novopečenih spisatelja bivaju nominirana za velike nagrade, kao što je npr. nagrada „Kiklop“. Pravom mladom piscu u Hrvatskoj izuzetno je teško pronaći svoje mjesto pod suncem jer mediji, koji ne prepoznaju važnost umjetnosti riječi, od književnosti stvaraju paradu. To je samo jedan od problema s kojim se susrećemo, ne samo ja, već i moji drugi kolege književnici. Drugi je problem taj što već postoji ustaljeni broj pisaca koji samo ponekad podržavaju ili, u većini slučajeva, ne podržavaju ideje i stvaralaštvo mlađih. Smatram da bi se upravo taj spisateljski krug trebao otvoriti mladima i da bi se stereotipno, usko gledanje na novo stvaralaštvo trebalo smanjiti. Svakom je piscu velika čast kada pred publikom izloži svoj rad, ali isto je tako važna dobra pohvala ili još bolja kritika nekoga tko je profesionalniji i tko iza sebe ima puno više iskustva. Stariji pisci na bilo kojoj književnoj sceni trebali bi biti primjer i mentori mlađima, njihov putokaz i smjernica strpljenja i stvaralaštva, a ne kamen spoticanja. Stoga smatram da bi prvo svi stupovi književnoga društva najprije trebali odrediti što će se u današnje postmodernističko vrijeme, u kojemu je sve dopušteno, smatrati književnošću i onima koji se trude stvarati prvenstveno zbog sebe, potom zbog drugih, dati priliku kojom će dokazati da su njihovi radovi vrijedni pažnje, kritike i svakako – čitanja.
1. 3. Plodno književno stvaralaštvo
Za sve one koji još nisu pročitali Vaše romane (Prokletstvo ratnika, osveta Crnih udovica, Prokletstvo ratnika, otkupljenje grijeha prošlosti i Vincent), recite ukratko o čemu pišete.
Moj se književni opus trenutno bazira na ujedinjavanju i prožimanju realističnoga i fantastike. Kao književnica volim reći da pišem o vilenjacima i kraljevima koji nisu sasvim magični i bezgrješni vilenjaci i kraljevi. Iznimno se trudim dokazati kako magija, mačevi, borbe i fantazija mogu ići rukom pod ruku sa snažnom psihologizacijom lika, odlukama, previranjima i prikazivanjem unutarnjeg svijeta likova. Također se bavim i pisanjem kratkih priča. Mislim da ih do sada u mom računalu ima i preko stotinu, a najvažnije je što su različitih tematika jer smatram da se književnik u današnjem dobu ne smije ograničavati. Moj tajni opus broji i intermedijalne, intertekstualne, transmedijalne i transtekstualne postmodernističke pjesame...
Okušali ste se u nekoliko žanrova. U kojemu se najbolje osjećate dok pišete?
Najviše stvaram u okviru fantastične književnosti s realističnim i gotičkim elementima. To naizgled zvuči poprilično nespojivo, ali kada se malo bolje pročitaju neki svjetski poznati romani i kanonska djela, sve to u većoj ili manjoj mjeri možemo prepoznati. Uostalom, najbolje se osjećam kada pišem u trenutku inspiracije, stoga ne mogu sa sigurnošću odrediti koji mi je žanr najdraži. Veoma volim fantastiku i goticizam, ali ne isključujem ni elemente erotske književnosti... Možemo reći da stvaralaštvo, vrsta i žanr ponekad ovise o danu.
Koje Vam je književno razdoblje najbliže i zašto?
Tri su književna razdoblja koja su mi najbliža i slijede odmah jedno iza drugoga: romantizam, realizam i moderna. Razlog je sasvim jednostavan – romantizam se okreće unutrašnjem, duhovnom svijetu čovjeka i raskida sa starom književnošću, realizam gordo, ponosito i snažno progovara o socijalnim neprilikama u realosti (posebno ruski realizam), dok se moderna vješto nadovezuje na romantizam, ali ublažava hiperbolizaciju i prodire u čovjekovu bit, snagu čovjekovih želja i slikanje neke čudesne stvarnosti, pa čak i one ružne. Uvijek naglašavam razliku između hrvatske i svjetske književnosti, pa tako i u analiziranju razdoblja – iako favoriziram podjednako i jednu i drugu, jer je jasno da i u hrvatskoj književnosti postoje jednako snažne spisateljske ličnosti, kao i u svjetskoj.
Za koje književnike možete reći da su Vam uzori i što ste to naslijedili od njih?
Marija Jurić Zagorka – moj je prvi i najsnažniji uzor iz ranoga djetinjstva. Fascinacija izazivanjem napetosti u radnji i likovima, za koje neki književni kritičari smatraju da su odviše plošni, ipak su bili dijelom književnosti s kojom sam se susrela u tinejdžerskim danima i koja me odmah oduševila. Neizostavna je tajna koju Zagorka uvijek njeguje, društveni slojevi koje diskretno kritizira, preodijevanja, otmice, tamnice... sve su to elementi koji se mogu pronaći i u mojim romanima, iako smatram da su upotrebljeni na drukčiji način. Drugi je moj uzor engleska književnica Elaine Cunningham koja me svojim radovima uvela u magični vilenjački svijet. Čitajući njezine romane pitala sam se kako bi izgledao moj magični, fantastični svijet, tko bi u njemu vladao i kako bi se tajne magija koristile. Još je jedan književni uzor koji utječe na moje stvaranje, a to je književni genije ruskog realizma – Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Dostojevski realizmom prodire u modernu, razrađuje psihu svojih likova, njihove navike, razmišljanja i naglašava promjene uma koje su u svakom čovjeku nužne i neizostavne. Istovremeno kritizira društvo, državu i način života na koji je čovjek prisiljen, odluke nadređenih koje običnog čovjeka odvode u propast. Od Dostojevskog kao mlada spisateljica još uvijek mogu samo učiti i nadati se da ću se svojim žanrom, koliko god kompliciran i neobičan bio, približiti oštroumnosti i znanju tog genija.
1. 4. Posebno nadahnuće umjetnika
Ruski avangardist Daniil Harms savjetovao je da se ispisuje najmanje pola stranice teksta svaki dan i da se na to gleda kao na svečanost. Pišete li Vi svaki dan?
Suludo bi bilo siliti se na pisanje i stvarati pod pritiskom. Postoji vrijeme kada pišem dan za danom, ali postoje svakako i duže pauze zbog obveza. Kada se ideja za fabulu ili lika rodi u mojoj glavi, uopće ju ne zapisujem. Razmišljanje i razvijanje te iste ideje koju čuvam u glavi i po nekoliko dana za mene predstavlja odmor i izazov. Ponekad se čak događa da i prepričam svojim najbližima ideju, pa onda naknadno dobijem inspiraciju i tek tada sve prenosim na papir. Ima i onih besanih noći u kojima se stvara neposredno prije spavanja... Smatram da nije potrebno pisati svaki dan jer pisac ostaje pisac i stvaratelj ideje u koju je siguran svakodnevno. Ponekad je bolje da prođe neko vrijeme kako bi se ideja ustalila, a mašta oko te iste ideje još više rasplamsala...
Kako Vam dolazi inspiracija?
Inspiracija je uvijek delikatna stvar za onoga koji se bavi umjetnošću. Ja sam izabrala umjetnost riječi za izražavanje svega oko sebe i u sebi. Inspiracija se može pokupiti bilo gdje, bilo kada i preko bilo čega. Često se okrećem atmosferičnoj glazbi koja je za mene ipak samo polazište, ali i divna pozadina za stvaranje. Inspiraciju dobivam i iz prirode, ponekad, kada osjetim prohladni vjetar koji nagoviješta proljetnu kišu ili kad bolje promotrim mistične oblake, bijele ili crne, koji se nadvijaju nad modrim nebom. Ponekad me inspiriraju razni ljudi koje susrećem, njihovi životi i sudbine, a ponekad se zapitam – da sam Bog, kakve bih ljude stvorila? Inspiracija je ono na što se ne može utjecati i ono što ne treba htjeti ili moći razumjeti. Kad umjetnik pretače inspiraciju u djelo, on sam odabire svoj stil, način i odnos prema onome što stvara i odlučuje kako će to stvoriti. Ako ste osoba koja dobiva inspiraciju iz drugih umjetnosti, već ste i sami napola izgrađeni umjetnik!
Što od Vas možemo očekivati u budućnosti?
Trenutno se bavim pisanjem dvaju fantastično-realističnih romana „Bard Morgan“ i „Lovac na zmajeve“ za koje se nadam da će do proljeća iduće godine biti završeni. Pisac sam koji čvrsto vjeruje u moć inspiracije. Ona je dar koji treba znati najprije poštovati, razumjeti, a potom iskoristiti u svrhu snažne pouke usmjerene bilo kojem čovjeku. Također vjerujem da ću se, osim romana, kratkih priča i pjesama, posvetiti i kritičkim osvrtima novih i starih književnih djela koja privuku moju pažnju. Ovim putem poručujem svojim čitateljima da će biti još mnogo likova i romana koji će ih zainteresirati, jer sam još uvijek mlada spisateljica i na početku svojega književnoga puta. Kad se moje pero bude nadalje razvilo, nadam se da će uslijediti još zanimljivija i poukom snažnija djela, a do tada se zahvaljujem na pruženoj prilici za ovaj intervju i potpori koja je za svakog književnika od izuzetno velike važnosti.
Hvala Vama na ugodnom razgovoru.
Post je objavljen 17.04.2012. u 14:38 sati.