Svaka ti čast, velečasni, nek si im reko! PDF Ispis E-mail
molitve/KTA
Subota, 14 Travanj 2012
ck4.jpgŠto bi Isus viknuo onim katolicima koji nedjeljom trguju, kupuju, prodaju, sade, rade, odlaze u posjet, na utakmicu, na izlet, u prirodu, a u crkvu ni da povire. Ili onim lovcima kojima je nedjeljom daleko važnija lisica ili zec nego sveta Misa?
Najsvetija stvar na svijetu za jednoga kršćanina katolika jest zasigurno sveta Misa. Nema ništa tako vrijedno, sveto, veliko, otajstveno, Božje prema čemu bi trebali pokazati krajnje strahopoštovanje i ljubav kao što je sveta Misa. Stoga svećenici često upozoravaju, opominju i upućuju na dostojanstven odnos vjernika prema našoj najvećoj svetinji i na dolično ponašanje u crkvi, u domu Božjem. Kako li se samo Isus razljutio kad je vidio u predvorju hrama Božjega trgovce, švercere i preprodavače koji su od svetoga hrama napravili pazar, pijacu, mjenjačnicu, gumno na kojem se viče, mlati, galami, dovikuje, psuje, grdi! I to sve rade oni kojima je taj isti hram najveća svetinja. Nevjerojatno! Pljuju po vlastitoj svetinji a istovremeno se kunu kako su baš oni najveći vjernici.
Mi nismo takvi, zar ne? A, tko bi rekao, na primjer, da mi Hrvati pripadamo među najgore psovače u svijetu. Na svakom koraku možemo čuti neku psovku. Mnogi bez ružnih riječi kao da ne znaju uopće pričati. Kud ćeš gore obezvrjeđivanje i ponižavanje vlastitih svetinja.
Kad je Isus vidio što su uradili od hrama Božjega, načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. I viknu: Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku! (usp. Iv 2,14-16).
Što bi Isus viknuo onim katolicima koji nedjeljom trguju, kupuju, prodaju, sade, rade, odlaze u posjet, na utakmicu, na izlet, u prirodu, a u crkvu ni da povire. Ili onim lovcima kojima je nedjeljom važnija lisica ili zec nego sveta Misa? A može se lijepo otići i na Misu i poslije u lov. U lov je spreman ustati u 4 sata ujutro, a na Misu ni u 11! Boje li se oni Boga? Zar im nije dovoljna opomena to što prijatelj u lovu nedjeljom ubije najboljeg prijatelja jer od njega misli da je medvjed?
Je li nam crkva najsvetije mjesto jer je Božji hram, dom molitve, Isusovo prebivalište? Kako onda možemo samo mignuti nogom ispred stupova u dnu crkve, kad dolazimo na Misu, umjesto da se mirno poklonimo koljenom do zemlje pred svojim velikim Bogom. A kako se križamo? Bolje se prekrižiti jednom na dan sabrano, nego deset puta ko ni sebi ni drugome!
A na Misi? Pravi katolik sjedne na svoje mjesto, pa kad se stoji, onda se ustane, kad se kleči onda klekne, kad se moli, onda zdušno, lijepo, glasno i razgovijetno i moli i pjeva. A ne: svi kleče, on sjedi, svi stoje, on kleči, svi pjevaju, on šuti.
U jednoj župi bio jedan čovjek, vjernik i dobaršaljivdžija. Svi ga voljeli i rado slušali kad govori i priča viceve. Prije Mise pred crkvom svi bi se skupili oko njega da čuju koju njegovu. A on izvodi li izvodi. A kad zvono zazvoni i uđe se u crkvu na svetu Misu, ne ćete vjerovati - ne progovara ni jedne jedine! Usta mu ko zašivena. Stao na dnu crkve, nije došao ni do prvog stupa, raskoračio se, prekrižio ruke na prsima, stisnuo usne i šuti li šuti. Ma ni "amen" da rekne. Čim završi Misa, ne ćete vjerovati, ko nekim čudom Božjim, razvežu mu se usta, nekako odmah živne, svi se skupe oko njega, a on, isto kao prije Mise, počne sipati viceve ko iz rukava, a svi se oko njega grohotom smiju.
Drugi je opet bio pjevač da ga se dva uha naslušaju. Kad podigne bećarac ili gangu, četiri ga sela čuju. A kad uđe u crkvu, na svetu Misu, ne ćete vjerovati - usta ne otvara. A mogao bi dva zbora držati na okupu svojim glasom. Zašto ne progovara, Bože mi prosti? Ko stid ga. A usred sela na svadbi nije ga stid zapjevati najbezobrazniju pjesmu. To ga nije stid!
Hajde, ova dvojica barem uđu u crkvu. A što ćemo s onima koji ne će ni da uđu u crkvu, a došli na Misu, još ima mjesta. Uđu ponekad kad je kiša i kad je studeno. Inače su vani negdje pod borom, pod orahom, u kakvu hladu, pa se šiljkaju, gurkaju, smijulje i ne ćete vjerovati - puše. Pa moraš poslije Mise čistiti njihove opuške koji su ostali na tom mjestu. Pa, bolan ne bio, ostani doma pa izmoli samo jedan Oče naš sabrano i pobožno. Bit će ti pred Bogom vrjednije nego takav dolazak na Misu. Ali jok! Hoće oni vrijeđat Isusa na svetoj Misi. O, Bože moj, pa kako tako!
Jedan mladi svećenik, nakon što je završilo vjenčanje, reče: Sada možete doći ovdje pred oltar i čestitati mladencima i njihovim kumovima. I siđe prvi da čestita. Počeo narod prilaziti, pričati, dobacivati, cirkuzati… Kad eto ti uz crkvu barjaktara s okićenom ploskom lozovače u ruci. Nosi onaj barjak, pomalo se ljulja i viče velečasnom: Hajde, velečasni, da ja i ti jednu nazdravimo. Pruža mu bocu, grli ga i započinje: Hej, kad zapjevam ja i moj kolega… Nevjerojatno - tu, pred oltarom! Tako ti i treba, moj velečasni, kad ne znaš reći da se čestita ispred crkve i nikako drugačije! Doduše, nikada više poslije toga nije dopustio čestitanje u crkvi.
U jednoj župi bio jedan veliki psovač. I svi znaju za to. Opominjao ga župnik nasamo više puta, sve uzalud. Pokušat će preko propovijedi, možda bude koristi. Vidi ga župnik s propovjedaonice kako sjedi u klupi pri dnu crkve. Ne spominjući ime, kaže: "Na žalost i u našoj župi ima teških psovača, koji najtežim psovkama pogrđuju ime Božje. Uzalud im je govoriti i opominjati ih. Braćo i sestre, nemojmo sramotiti svoju župu i svoga Boga, prestanimo s takvim psovkama i vrijeđanjima svojih najvećih svetinja." Onaj se u klupi ko malo prokomeša. Nakon Mise, dok je svećenik skidao misne haljine, evo ti njega u sakristiju k župniku. Ministranti i čitači se razbježaše. Župniku ne bijaše baš svejedno. Što ako ga udari, pa pukne sramota? Je li bilo bolje da je šutio?! Približi se on, pruži župniku ruku i reče: "Velečasni, svaka ti čast. Nek si im reko. Onako njima i treba. Ko da si mene pito! Takve je najbolje direktno u čelo. Druge nema. Eto, samo to sam ti došo kazat. Hajde zbogom!" I iziđe. Župnik ostade u sakristiji, sam, bez ministranata, bez čitača i bez teksta. Samo mu je odzvanjalo u ušima: Nek si im reko…
Bojim se da će mnogi, nakon što pročitaju ovaj članak, reći: Svaka ti čast, velečasni, nek si im reko…
Piše: mr. Ivo Šutalo
Crkva na kamenu
Post je objavljen 16.04.2012. u 10:21 sati.