Ne završavaju sve priče sa happy endom, kao ni ljudske sudbine. Pogotovo ne u ovo "naše" vrijeme. Možda je to i razlog zašto svaka bajka počinje sa "bilo jednom davno". Ne liči sve uvijek na dobro, pogotovo ako se gleda sa sadašnjeg trenutka. Svi vide samo probleme, a propuštaju ljepotu onoga što se upravo događa. Možda sam ishitreni romantik kada kažem da vjerujem u ljubav i da je ona jedina dovoljna. Možete me nazvati i fanatikom jer sam optimist do bola. Pa eto i ja donosim jednu priču, koja se desila "jednom davno", koju sam i ja davno čuo. Oni koji znaju možda će se prepoznati u "upravo sada" a oni koji ne, pa njima ostavljam da vjeruju kako su vremena ljubavi i sreće daleko iza nas. Bio mlad ili star koga god pitaš kako je spremno će dočekati sa "dobro je ali prije je bilo bolje". I generacija koja dolazi vjerojatnio će koristiti isti tekst. Ono scenariji je već napisan, zašto da se mjenja.
Prije priče samo spomenem i još ne tako davnu 1999. godinu i zadačnicu iz hrvatskog mog najboljeg prijatelja. Tema je bila "Pogled kroz prozor" a kod njega u zadačnici, onako više iz zezancije stajala je ispod naslova samo jedna jedina rečenica, te je njegova zadačnica izgledala nekako ovako:
Pogled kroz prozor
Kroz prozor vidim kamion marke MAN.
Naravno da je dobio jedan, što je u tom trenutku izgledalo čak i prevelika ocijena za toliki "trud". No kada se film odmota malo unaprijed, kraj 2001. godine. Izlazak za pamčenje, i kamion marke MAN koji mu je oduzeo prednost.
Možda svatko od nas na neki način ipak vidi svoju budućnost.
Neka ti je laka zemlja Davore....
No da ne duljim.
Jednom jako, jako davno postojao je jedan otok gdje su živjeli svi
osjećaji:
Sreća, Tuga, Znanje, Taština i svi ostali, uključujuči Ljubav. Jednog dana su saznali da ce otočić potonuti (valjda erupcija, potres ili ko zna šta, a zbog čega otočići tonu:)) pa su se svi krenuli spašavati. Ljubav
je željela ostati do zadnjeg trenutka, vjerna i odana svom otočiću no kada je otočić gotovo nestao (bit će tsunami:)), ipak je odlučila zatražiti pomoč. Bogatstvo je
upravo prolazilo kraj nje u svom velikom, luksuznom brodu kada ga je Ljubav zapitala može li ju povesti sa sobom. Bogatstvo je gotovo srdito odgovorilo da ne može jer nema mjesta za nju obzirom da mu je brod ispunjen srebrnjacima (eto vam sponzoruše, bogatstvo i ljubav ipak ne idu skupa, prije je tu interes u pitanju:))
Ljubav je odlučila zamoliti Taštinu za pomoč koja je upravo prolazila kraj nje u prelijepom brodiću. "Taštino, molim te pomozi mi!" zavapila je Ljubav na što joj je Taština odgovorila: "Ne mogu ti pomoći, Ljubavi, sva si mokra i mogla bi mi uništiti brod". Tuga je bila u blizini i Ljubav ju je odlučila zamoliti za pomoč. "Molim te, povedi me sa sobom" tiho je zatražila Ljubav. "Oh...
Ljubavi, toliko sam tužna i želim biti sama" odvrati Tuga i odjedri sama
dalje.
Sreća je također prolazila kraj Ljubavi no kako je bila presretna nije ni čula njezin poziv u pomoč.
Odjednom se začuo glas koji je rekao "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti". Bio
je to jedan starac kojeg je Ljubav, ushićena i presretna, zaboravila pitati ime.
Kada su stigli na kopno, starac je pošao svojim putem prije no što ga je Ljubav mogla pitati tko je. Znajuci koliko duguje starcu, Ljubav se obratila Znanju, mudrom starcu za pomoč otkrivanja idetiteta dobrog starca koji joj je pomogao. Znanje joj je odgovorilo "Vrijeme". Ljubav je zastala u čudu i pitala zašto joj je Vrijeme pomoglo, na što se Znanje nasmijalo mudrim smiješkom i odgovorilo "Zato što samo Vrijeme može shvatiti koliko je velika i snažna prava Ljubav".
Eto ja navijam za tog starca duge brade kojeg zovu Vrijeme:)
Post je objavljen 15.04.2012. u 01:00 sati.