Phuuuui, moram priznati da sam rijetko kad krimić čitala ovako dugo kao što sam se posvetila „Kradljivcu umjetnina“ Noaha Charneya. Prvo sam knjigu čitala, onda sam je ostavila, onda sam shvatila da sam sve zaboravila, pa sam morala krenuti ispočetka.
Zbog čega je tome tako? Naime, knjiga kreće izdaleka – povezuje konce koji uopće nemaju veze jedan s drugim, da bi na kraju ispalo da se svi ti konci nalaze čvrsto vezani u samo jedan čvor. Međutim, kad pratite tri ili četiri međusobno nepovezane radnje, s isto toliko ukradenih umjetnina i isto toliko detektiva koji ih traže, pomalo se pogubite, osobito ako ste, poput mene, totalno rasutih misli.
Inače, pisac Noah Charney je mladac, 1979. godište, i ovo mu je prvijenac. Ipak, u svijetu umjetnosti nije novajlija, već se radi o doktoru povijesti umjetnosti koji je utemeljio Društvo za istraživanje zločina povezanih s umjetnošću. Ne mogu vam opisati koliko se duhovitih i zanimljivih uvida u umjetnička djela može naći u ovom romanu, pa neću niti pokušavati. Ipak, želim istaknuti da se onda, odjednom, kao najzačudniji element knjige pokaže jedan melankolični, nostalgični trenutak, lirski opisan tek u mislima jedne od junakinja: