Slučajno vidjeh u novinama analizu Paravinjinog rukopisa. Đuka je pomislila da je to moj rukopis i onda shvatih da nam je jedno zajedničko – Dragan i ja ne trpimo žene.
Jest da nam većina slova bolesno ista, ali on je mudar kao i ja pa uglavnom pišemo tiskanim slovima da nam se manje uđe u trag. Njemu nije dokazano ali meni je sigurno da nisam nikog krknula, ali da sam bila u stanju slupati ludu žensku glavu – e to jesam.
Kolega se zamislio nad mojom konstatacijom, ali, fakat su žene najopasnija bića na zemlji. Ne toliko fizički, koliko su superiorne, nametljive, egocentrične, ljubomorne…
Ovaj popis ide u nedogled i umjesto da smo zadržale majčinsku ulogu u našoj životnoj priči, danas nam djecu odgaja društvo, satovi vjeronauka, satovi razrednika, poneki razgovor s pedagoginjom dok mi mrtve umorne izgaramo na poslu, krepane pečemo palačinke u 11 sati navečer (neka čak prozbori koju riječ s djetetom ako do tad nije zaspalo). Muškarac seksom otklanja umor, ali kad je žena umorna, nema tog seksa koji joj može pomoći.
Željele smo emancipaciju – dobile smo emancipaciju. Dobile smo još dodatne obaveze osim onih prirodnih, rodnih. Biti uspješna u poslu jednako kao i biti uspješna u domu moguća je misija ukoliko je tu „baka-servis“ i muž koji ju podržava.
Na to se javlja situacija kada se postavlja pitanje što ako je ne podržava?! Za Boga miloga, zašto se udaju ako nisu sigurne da je to što žele. Ostanu trudne jer ih mater nije podučila da se djeca ipak ne začinju po Duhu svetom već zbog njihove lakoumnosti i nonšalantnosti ili su pak shvatile da su uhvatile „dobru priliku“ koju je šteta ispustiti iz ruku.
Zbog žena su se vodili ratovi, žene su radile najopakije spletke od vazda pa do danas. Čak i Biblija kaže da nema gnjeva nad gnjevnom ženom. Žene su ratoborne, zlopamtila, barataju jezikom kao mačem i u stanju su čovjeka živog zakopati bez da trepnu ili osjete zrno samilosti.
One su čuvarice, osjećajne kada im paše, radišne kada to treba i ljenčine kada ne trebaju to biti.
Žene su opake jer su ih tome naučile same žene bilo da se radi o majkama ili svekrvama ili nekoj ženskoj osobi sa strane.
Nisam susrela muškarca koji nagovara ženu na nešto loše, ali sam susrela mnoštvo žena koje su to činile vjerujući da time čine dobro i da je to jedino rješenje.
Pohlepne za novcem, pohlepne za novim krpicama, pohlepne za tronom, pohlepne za vodstvom u svojoj kući, obitelji ili poslu.
Budimo iskreni, mi i jesmo vođe – ili samostalno ili preko muškaraca, ali ipak ostvarujemo svoje ciljeve. Neke priznaju ikad, neke nikad.
Hobbes se malo zaje* .kada je rekao da je čovjek čovjeku vuk. Trebao je biti konkretniji: ipak je žena ženi vuk.
Barem 80% žena je zločesto na ovakav ili onakav način. Ostatak je tiha manjina koja se pokrije po glavi i šuti u ime ženske solidarnosti, uživa u muškom društvu, ima muške prijatelje i izbjegava... žene - što je više moguće.
Ja sam žena ali svjesna svog zločestog roda jer su me tome naučile i još uvijek uče – upravo žene.
Post je objavljen 12.04.2012. u 23:46 sati.