Noć, obojena bijelim satenom, pala je kao plašt i zaogrnula me, pokrila me, potopila me i dok sam plivala do obala tvoje duše, vjetar je nosio lagane pjesme, gubile su se u mirisima noći i ugasio je još onu zadnju svjetiljku u koridorima hladnoće.
Sa neparnim brojem računam na dobitak u vječnom vibriranju planete i uvijek prelazim mostove koji spajaju prostorne raspukline urezane na dnevnom svjetlu, jutro se objavilo tiho... bez fanfara, iako pod kamenom spava vilinska suza tek probuđena tišinom pahulja i težinom kristala leda.
Tko će mi reći što je na kraju ovog dana?
Granica svjetla i tame nazire se u vatri osmijeha i kad se kamen pomakne na svom dnu, zapjenit će se more preko kojeg lete neke zaostale ptice koje nisu stigle odletjeti u jesen.
Sanjam te na mekanim jastucima polegle zelene trave, budiš se u praskozorje i nasukavaš na obale moje duše, jutarnje oči te gledaju, dok sa neba padaju davno zaostale pahuljice.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7673-60-4
Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.