I tako u paklu apsolutne dosade i rutine sjedim ja. Kao što rekoh guta me grotlo vlastitih zapletenih misli, kao neka crna rupa, crvotočina. Smije se svojim crnim okom gledajuć me kako se koprcam u agoniji. Sve je sebi smisao. Šmrk. Altruizam je egoizam. Šmrk. Šmrk šmrk.
Ah kako da počnem.
Ovo je neka prekretnica u mom životu, pomislio je i sjeo na stepenicu. I tako udišući ionako zagađen zrak, dodatno ga zagađujući prijeko potrebnom dozom nikotina i nusproduktnog katrana. Žeravica u tunelu je uvijek bila njemu jedino svjetlo. Ha! Zaslijepio ga je netko aurom polulažnog prijateljstva. Idemo na kavu, poticati svoj organizam da se probudi, overklokati mozak da se lakše bavi nepotrebnim mislima, bar egzistencijalno gledajući. Sjedoše dvojica kvaziprijatelja i rivala, zasigurno rivala, odišući neugodnom opuštenošću.
-"Imaš za kavu?"
-"Jok, imaš ti, zajebavam se, dobio sam plaću juče'"
-"Častiš"
-"Častim kurac, jedva imam za preživit mjesec, al ak ti treba dam ti kunu dve"
Posao ga je vratio u doba osnovne škole. Morao je sjediti za stolom i odgovarati na neka tkoznakojiput odgovorena pitanja, povremeno. Mislio je da će ga osigurana egzistencija koliko god klimava bila natjerati da izroni iz magluštine njegova života. Magluština je ostala, štoviše mogla se rezati svime, od motorne pile do kašike, žlicom teže. Još je tumarao, slijep u magli, kao neka guska rekao bi Starčević ili tkogod.
I krenuše oni razgovarati, razglabati o bezveznim temama. Psihoanaliza najbolja, to njihovo razglabanje, jer nikada nisu saznali više o sebi nego tada, makar to nije opet bio nikakav pomak jer su uvijek razgovarali o istim stvarima. I zašutiše. To je bio znak da je kava gotova. Ustadoše, pozdraviše se uljudnim gestama i uputiše se svaki svojim putem.
Post je objavljen 11.04.2012. u 22:59 sati.