Marketing
Blue Jeans
Danas sam išla u shopping. Nakon 7 sati hodanja, dobila sam inspiraciju za pisanjem bloga.
Mrzim traženje odjeće. Odugovlačila sam i s ovim što sam duže mogla, ali već je bilo vrijeme. Traperice su mi najpotrebnije i one su bile razlog odlaska u trgovački centar. Dakle, tražila sam jednostavne, tamne, bez nekih gluposti po sebi - obične traperice. Čovjek bi rekao da ću ih u prvih sat vremena naći. Naravno, nije bilo tako. Suprotno prošlom postu u kojem tražim pozitivne događaje, ovo je popis svega što me začudilo i šokiralo.
Prvo par uvodnih rečenica o meni da se bolje sve razumije. Izgled - dosta visoka, dosta mršava. I tako je cijeli moj život. Noge duuuge i mršave. Uvijek sam imala problema s traženjem hlača, ali se to malo sredilo prošlih godina, jer sam dobila koju kilicu (ali sam svejedno i dalje premršava). Broj hlača 40. Ukus- tražim sve što jednostavnije. Ne želim ništa izlizano, "kul" rupe, šljokice i ostale svjetleće gluposti. Bitno je da su hlače dovoljno dugačke i da koliko toliko dobro izgledam u njima.
E sad, prva stvar koja me šokirala je bila već u 2.dućanu. U prvom nisam ništa ni probala. Dakle, sva sretna, vidjela par modela hlača koje bi mogla probati, cijena još bolja. Umirem od vrućine u tom malom prostoru za presvlačenje ( ja glupa uzela vestu, kratku majicu, potkošulju, štrample..) i pokušavam navući sve te hlače na svoju nogu. I ne uspijevam. Od tih modela jedva ulazim u najveće brojeve (naravno, svaki dućan ima posebne brojeve, pa više ni ne znam koji je moj i u svakom se pola sata mučim sa veličinama..) i čudim se kako je moguće da su TOLIKO uske. Nije bili nijednog nepopunjenog centimetra na tim hlačama. Pitam ja žensku koja tamo radi dal mi može donijeti veći broj (42.) i ona mi se čudi i govori da mi je to preveliko, da bi mi donijela i manji broj od ovog koji nosim (???). Meni ništa nije jasno i vjerojatno sam gledala zbunjeno..i ona dodatno pojašnjava da su takve hlače. Uske i da se kroz tjedan dana one opuste i malo rašire. 
To su šok broj 1 i 2- u svakom dućanu koji sam prošla (5 sati traženja samo traperica) nigdje nije bilo drukčijih traperica osim tih super uskih. Dakle to je očito neka nova moda, odvratno uske hlače koje su izbacile normalne. Razumijem ja da postoje razni modeli, ali da su baš SVI modeli takvi da se jedva uđe u njih (a ponavljam, mršava sam) i da su jedva do gležnja?? Nevjerojatno. To povlači i drugi šok. Zar bi ja stvarno trebala uzeti hlače, dati novce za njih i nadati se da će se raširiti i postati udobne, jer je to prodavačica rekla??? Stvarno?? Da uzmem broj 38 i čekam da se rašire i da ih mogu bez uvlačenja trbuha zakopčati?? Pa to jednostavno nema smisla. Koji vrag? 
Ajmo dalje. Kabine za presvlačenje. Ne znam kako druge cure, ali ja mrzim one zastore koji se povlače. Jednostavno su mi očajni. Nije mi ugodno skidati se u gaće i nadat se da netko neće pomaknut zastor i vidjeti me polugolu. Zar je toliki trošak nabaviti vrata koja možeš zaključati? Pored toga, dužina tih nesretnih zastora. Tu sam možda i ja "kriva" ali zašto je dolje toliki otvor? Znam da on služi da vidiš dal je zauzeto, ali baš i nije fora kad ti je otkrivena noga skoro do koljena. Razlog: previše učenja me učinilo čudovištem. Nisam obrijala noge 100 godina :D
Svjetla u tim kabinama. Grozota. Nekad sam slušala i čitala priče kako su svjetla u dućanima namještena da bolje izgledaš u odjeći u dućanu nego vani. Odmah se sjetim epizode Seinfelda u kojoj je Elaine kupovala haljinu i jebeno izgledala u dućanu, a vani katastrofa. Tako je bilo i kod nas. Zato su svi uvijek htjeli tuđe mišljenje čuti da se ne zeznu. E, sad mi se to sve čini kao neki mit. Ova svjetla u dućanima (a bila sam u svima, Zara, Bershka, Tally Weil, Orsay, H&M, New Yorker, Ann Christine, OVS, Vero Moda, Mango i mnogi kojima se ne sjećam imena) su me uništila. Neke su čudne boje, obasjaju ti svaku nepravilnost na koži, otkriju ti celulit i na mjestima na kojima nisi ni sanjao da ga imaš. Dođem u dućan vedra, zadovoljna sobom, izađem pokisla , mrzeći svoje bijelo, tanko, s hrpom celulita tijelo. Što je iduće? Hoće mi netko otkrit zastor i iscrtat na tijelu sve što ne valja da me još više slome? 
I zadnje, usluga. Isto ću se vratiti u prošlost. Nekad sam mrzila dućane u kojima ti (uglavnom malo starija) prodavačica priđe i cijelo je vrijeme s tobom i donosi ti odjeću i nudi ti još druge modele da probaš. Uvijek mi je bilo neugodno, bojala sam se reći da mi se ne sviđa...uglavnom, uživam u samoposluzi danas. Uzmem sve sama, jedini susret je na blagani. E pa, otkrila sam zašto je usluga koju nude prodavačice stvarno dodatna vrijednost tog maloprodavača i zašto su cijene više. Kupila sam hlače kod žene koja je cijelo vrijeme pokušavala pomoći. Nisam ja morala umirati tražeći brojeve, dizati hrpu hlača da bi došla do broja...samo sam ih trebala probati i odlučiti se. I lakše sam donijela odluku.
Svi ostali dućani- prodavačice me nisu ni pogledale. Jednu sam pitala mogu li ući u kabinu (il trebam prvo od nje broj uzet), ona nije ni podigla glavu, niti poslušala do kraja moje pitanje...samo je rekla - možeee. Ona s početka posta, koju sam tražila veći broj, e ona je pravi biser. Iako je bila simpatična, čak mi je rekla na moje neko pitanje (o tim veličinama) - Kaj si luda? I onda objašnjenje. Bilo je sve prijateljski, ali ipak mi ne možeš reći - Kaj si luda. I samo to što nema pomoći dok pokušavam izvući hlače iz hrpe je užas. Mnogi ih danas slažu tako da ih cijelom dužinom prostru preko stola. I onda jedne na druge. I s koje strane da ja onda povučem donje, najveće hlače, a da pritom ne srušim sve ostale? Blažene vješalice i smotane hlače!
Nadam se da neću skoro trebat nove trapke. Tko zna kakvi će modeli tada biti u modi. 
Post je objavljen 07.04.2012. u 01:07 sati.