Pregled posta

Uskršnja lekcija

U ovo preduskršnje vrijeme, dok španjolski javni dug, zahvaljujući kontinuiranom kresanju proračuna, raste na 80% BDPa (za razliku od skoro 70% koliko je bio prošle godine), Italija zahvaljujući mjerama državne štednje ulazi u recesiju s rekordnom nezaposlenošću, a MMF je već odlučio (what the hell!) da cijelu Europu svede na američku koloniju iz trećeg svijeta, možda ne bi bilo zgorega izvući neku pouku iz nadolazećeg nam kršćanskog blagdana. Jer Uskrs u sebi nosi i vrlo važnu ekonomsku poruku, ovjekovječenu u stihovima najdrevnije kršćanske molitve, koju je prema predaji sam Isus naučio prve svoje učenike tijekom Govora na gori:

„...i otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim,“

Danas se te riječi uzimaju krajnje simbolički, no one su jednom imale i vrlo doslovno značenje. U starome vijeku, dug kao ekonomska obveza i grijeh kao moralna obveza bili su praktički sinonimi. Logika je bila da čovjek koji nešto zgriješi ostaje dužan otplatiti određenu materijalnu kompenzaciju, bilo ljudima, bilo bogovima. Vice versa, čovjek koji je nekome ostao dužan bio je, znači, moralno inferiorna osoba. Što je bio zgodan način da se racionaliziraju pojave kao lihvarenje (dakle, plaćanje naknade zbog duga) i dužničko ropstvo (budući dužnik zaslužuje kaznu).

Plaćanje dugova, ljudima kako i bogovima, bila je dakle sveta obveza u drevnim civilizacijama, pod nazdorom velikih hramova koji su, kako sam već prije pisao, zapravo funkcionirali kao javno-privatna poduzeća. Uz njih se – naročito u Mezopotamiji - profilirala klasa biznismena – tamkara – koji su se kao hramski agenti i posrednici bavili trgovinom, bankarstvom, skupljanjem poreza i utjerivanjem dugova. No kraljevi koji su vladali tim drevnim civilizacijama – a bili su obično smatrani prvosvećenicima svih hramova i sinovima (ili nekakvim predstavnicima) vrhovnog (obično solarnog) božanstva - regulirali su cijelokupni ekonomski ciklus tako da bi svakih nešto desetljeća proglašavali jubileje – posebne praznike kojim bi se brisala sva dugovanja, oslobađali robovi, a zemlja i posjedi se vraćali njihovim prvobitnim vlasnicima. Na taj se način ekonomskom ciklusu omogućavao svjež početak, te se sprečavalo da ekonomska kontrola nad društvom trajno završi u rukama malene oligarhije pri vrhu socijalne piramide.

Takva religijsko-ekonomska povuci-potegni bitka između kraljeva i hramova ponekad je poprimala spektakularne oblike. Na primjer, u 14. st. pr. Kr., egipatski faraon Amonhotep IV Akhenaton zatvorio je sve hramove u Egiptu, zatro kult boga tame Amona i uzdigao kult sunčevog boga Atona, te tako vratio svu zemlju (prema nekim procjenama: preko trećine zemlje u nilskoj dolini) koju su kroz prethodne naraštaje hramovi prisvojili. Ta proto-monoteistička reforma nije poživjela nakon Akhenatonove smrti, zbog čega je i došlo do konačnog kraha staroegipatskog kraljevstva koje stoljeće potom. Akhenatonovi su naslijednici bili dovoljno blesavi da restauriraju Amonov kult, obdare ga novim posjedima pa čak i vlastitom vojskom, sve dok, oko 1000. g. pr. Kr., Amonovo svećenstvo nije postalo dovoljno moćno da naprosto otkanta sve slabiju faraonsku vlast na sjeveru, proglasi autonomiju i iskasapi si vlastito kraljevstvo na teritoriju južnog Egipta.


Jedan od prvih pokušaja monoteizma u povijesti bio je dio opsežne ekonomske reforme staroegipatskog kraljevstva

Takve su se stvari dešavale u cijelom mediteranskom i bliskoistočnom svijetu tijekom stoljeća oko 1000 g. pr. Kr. Tijekom tog perioda, poznatog kao kolaps brončanog doba, drevne civilizacije Egipta, Anatolije i Mezopotamija raspadaju se, a na razvalinama njihovih kraljevstva stvaraju svoje dinastije novi narodi Feničana, Grka, Lidijaca, Nubijaca, Asiraca i Iranaca. Kroz naredna stoljeća, stare institucije kraljevske vlasti sve više slabe na račun novih ratničko-zemljoposjedničkih elita, koje se vežu uz najutjecajnije od drevnih hramova: Amona, Baala, Marduka, Ištar, Apolona, itd. Novi naraštaji vladara sve su ovisniji o tim kultovima koji ih podupiru (i financiraju) na vlasti. Rezultat toga jest da moć hramova sve više raste, njihovo se poslovanje sve manje regulira redovitim jubilejima i oprostima dugova, a utjecaj šačice prevladavajućih kultova sve se više i više širi drevnim svijetom. Cijele populacije trajno završavaju u dužničkom ropstvu, cijeli narodi pod kontrolom pojedinog kulta (delfijski Apolon kod Grka, recimo) i u takvim situacijama, mitska uspomena na propalo "zlatno doba" uobličuje se u ideologiju o svetom kralju koji će vratiti pravdu u zemlju, proglasiti opći jubilej, zbrisati sva dugovanja i osloboditi ljude ropstva u koje su zapali.

Malo tko danas obraća pozornost na činjenicu da je Krist, to jest, Mesija, (doslovce: „Pomazanik“) prvobitno bila kraljevska titula. Jedan od prvih koji ju je ponio bio je perzijski kralj Kir, kada je u jesen 593. g. pr. Kr. osvojio Babilon i proglasio opći jubilej u kojem je oslobodio Židove (i druge porobljene populacije) iz babilonskog sužnjanstva, te im vratio natrag njihovu zemlju. Nažalost, takve prakse nisu poživjele. Kada je Perzijsko carstvo osvojio Aleksandar Makedonski, helenistička kraljevstva na koje se ono raspalo nakon njegove smrti opteretila su osvojene populacije enormnim porezima. Na Bliskom Istoku pod vlašću helenističke dinastije Seleukida, primjerice, prosječan bi seljak poreznicima dugovao preko tri četvrtine svojih godišnjih prihoda. Židovi su pokazali što o tome misle kada su pod Makabejcima digli revoluciju protiv Seleukida i oslobodili Izrael helenističke tiranije. No, sjaho Kurta da bi uzjaho Murta, kako narod kaže i 63. g. pr. Kr., Izrael je potpao pod vlast Rima!


Pečat s proglasom jubileja perzijskog kralja Kira, kojim je oslobodio Židove babilonskog sužnjanstva, danas se smatra prvom poveljom o ljudskim pravima u povijesti

Sad, Rim je posebna priča. Dok su Feničani i Grci u principu bile kulture bliskoistočnog Sredozemlja, ili su nikle na njihovim zasadima, Rim se formirao kao europski grad-republika, nastao u društvu drugih europskih kultura kao što su bili Gali, Kelti i Etruščani. Što će reći da je u Rimu posve strana bila tradicija - ili makar uspomena na nju - drevnih bliskoistočnih civilizacija o jubilarnim oprostima dugova, kojima su njihovi sveti kraljevi regulirali ekonomiju. Rim je stasao kao mali provincijalni gradić, s malom ali dobro organiziranom građanskom vojskom, baziranom na malim obiteljskim gospodarstvima. I kao takav je funkcionirao iznenađujuće dobro, razvivši neke vrlo zanimljive institucije koje su jamčile određen nivo socijalne, ekonomske i političke zaštite širokim slojevima njegovih pučana. Međutim to je funkcioniralo na nivou grada, ali ne na nivou carstva. Kako se Rimska Republika počela širiti Sredozemljem, njene političke instutcije naprosto više nisu znale adekvatno regulirati ekonomiju na razini cijele civilizacije. Rezultat je bila višestoljetna katastrofa.

Nakon što Rim osvaja Kartagu, bogate patricijske familije koje su financirale Punske ratove zahtjevaju povrat uloženih sredstava plus kamate. Republika je zato završila u dugovima preko grla, te naposlijetku predala svojim vjerovnicima ogromne trakte javne zemlje u Italiji. Umjesto da te posjede nasele ratni veterani sa svojim obiteljima, kako je to prije bio običaj, ratni financijeri ih naseljavaju ratnim zarobljenicima i pretvaraju u ogromna robovlasnička imanja, koja se Republika ne usuđuje adekvatno oporezovati. Tradicionalna rimska gospodarstva počinju propadati, budući se naprosto više ne mogu nositi s takvim agrarnim industrijama, što stvara spiralu smrti u kojoj rimska ekonomija postaje sve ovisnija o ropstvu, a rimski plebejci gube zemlju i zapadaju u sve veća dugovanja na račun vladajućih patricija.

Klasični rimski povjesničari (Livije, Varon) prilično su eksplicitni o enormnim dužničkim problemima s kojima se Rim suočavao, a koje naprosto nije znao riješiti. Jedino što se znalo jest unutarnja dugovanja izvoziti putem osvajanja. Nakon što ih rimske vojske temeljito poharaju i opljačkaju, osvojenim bi se provincijama nametale i enormne ratne reparacije plus kamate. Pokorenoj se Maloj Aziji u 1. st. pr. Kr., primjerice, nameće ratni dug od 20 000 zlatnih talenata, kamate na kojeg kroz svega 15 godina rastu do 120 000 talenata (što bi, po današnjim vrijednostima zlata, iznosilo preko 100-njak milijardi dolara: otprilike godišnji budžet moderne Turske).

Pokrajinskim je upraviteljima bila praktički službena politika da pokoreno pučanstvo temeljito opelješe tijekom svog mandata. Prema predaji, rimskom se namjesniku u bilo kojoj provinciji moralo plaćati minimalno trostruke poreze: od čega bi on prvu trećinu slao komandi u Rim, drugu trećinu trpao u svoj džep, a treću trećinu čuvao kako bi, pri povratku u Rim, mogao potplatiti sve suce i senatore da spasi živu glavu iz političkog procesa koji bi njegovi neprijatelji bez sumnje pokrenuli u njegovom odsutstvu. Takva politika rezultira enormnom depopulacijom i porobljavanjem lokalnog stanovništvaa, koje biva masovno deportirano na prisilni rad na robovlasničkim imanjima Italije. Do 1. st. pr. Kr., vjerojatno preko 40% talijanske populacije čine robovi na golemim agrarnim imanjima, a do prvog stoljeća Rimskog Carstva, trećina populacije cijelog imperija je u roblju.

Naravno, u rimskoj povijesti bilo je i onih koji su se borili protiv takvih tendencija. U 2. st. pr. Kr., braća Grakho pokušavaju zavesti zemljišnu reformu kojom bi razbucali velika robovlasnička imanja i vratili zemlju natrag plebejcima, dok u 1. st. pr. Kr. Katilina pokušava progurati opći oprost dugova. No svi ti pokušaji neslavno završavaju pred zidom nesmiljene zemljoposjedničke oligarhije koja kontrolira Senat.


Ciceron, predvodnik zemljoposjedničke oligarhije u rimskom Senatu proglašava Katilinin program otpisa dugova urotom protiv Rima.

U konačnici, ekonomska i politička moć Republike koncentrira u sve manjem broju sve bogatijih patricijskih obitelji, od kojih naposlijetku ona najbogatija – Julijevci – posve preuzima vlast, pretvorivši Republiku u svoju osobnu prčiju – to jest, u Imperij. Državna riznica tako sada postaje privatna careva riznica, a Rim postaje fašistoidna strahovlada koja svako malo organizira progone protiv ovih ili onih unutarnjih neprijatelja, kako bi se zgrnule dodatne pare zapljenom imovine bogatih pojedinaca i obitelji.

Antički svijet, naravno, ne može više dugo podnositi takve brutalne metode akumulacije kapitala i do 33. godine nove ere, dolazi do opće ekonomske krize u kojoj je rimski car Tiberije naprosto prisiljen napokon provesti određene reforme. No, umjesto potpunog oprosta dugova, zabrane lihvarenja i oslobađanja robova, Tiberije ograničava maksimalne kamate na „svega“ 8.3%, te proglašava otpis tek jedne trećine dugova. To, naravno, nema bogznakakvog dugoročnog efekta, budući glavnina društva i dalje ostaje ekonomski podjarmljena uskom krugu oligarhijske elite. Kako dakle Rim nije bio u stanju sprovesti generalni jubilej, netko ga je drugi proveo na svoju ruku. A taj netko bili su Židovi, čija je jedna sekta uz svoj stari blagdan oslobađanja robova – Pashu – te godine doživjela novi blagdan općeg oslobođenja ljudskog roda: prvi Uskrs.

Što se Židova tiče, oni su kao etnicitet nastali taman na pola puta između starih civilizacije Egipta i Mezopotamije, tako da su od tih kultura ujedno pokupili ono najbolje i istrpili ono najgore. Od Egipćana su baštinili socijalnu politiku, ali ujedno i uspomenu na egipatsko sužnjanstvo, zbog čega se u njima formirala vrlo jasna svijest o tome da ne smiju više dopustiti trajno porobljivanje, sebe ili drugih. Iz Mezopotamije su baštinili tradiciju redovnih oprosta dugova, ali umjesto kao periodični dekreti koje proglašavaju kraljevi, za Židove je redoviti jubilej postao sveti zakon, koji je trajno proglasio Bog. Plus, zabranjeno im je lihvarenje, glavni uzrok nepovrativosti dugova: dugovi su se među Izabranim narodom imali opraštati, a ne opterećivati kamatama. Zbog svega toga, Židovi su razvili ekonomiju, reguliranu odredbama Sinajskog zakona, za koplje ispred bilo čega sličnog u antičkom svijetu.

No najbitniji od svega, međutim, bio je radikalni monoteizam, koji je cijeli narod vezao uz jahvistički kult, te ga na taj način isključivao od ekonomske i religijske dominacije velikih hramova starog svijeta. Starozavjetni proroci Izraela (Ilija, Izaija, Jeremija, itd.) bili su vrlo jasni da vjernost Jahvi podrazumijeva produktivnu ekonomiju koja štiti, potpomaže i integrira socijalno najugroženije slojeve društva (udovice, siročad, strancei robove), dok bilo kakvo petljanje sa kultovima stranih božanstava može voditi samo putem zaduživanja, gubitka ekonomske samostalnosti i, napokon, ropstva.

Kako je nesmiljeni Rimski imperij, u vlasti kartela poganih ratničko-zemljoposjedničkih oligarhija, djelovao pobožnom Židovu s početka 1. stoljeća, jasno se vidi u Otkrivenju sv. Ivana Evanđelista, koji opisuje sedmeroglavu himeru, sklepanu od dijelova tijela pantere, lava i medvjeda (najopakijih predatora poznatih antičkom čovjeku), čijih sedam glava, kaže pisac, simbolizira „sedam brežuljaka“, na kojima sjedi bludnica (grad Rim je bio pod zaštitom nepoznate ženske božice) nazvana „Veliki Babilon“ (očita aluzija na babilonsko sužnjanstvo, samo sada još gore).

U tako katastrofalnoj situaciji, Kristova smrt i uskrsnuće značila je dokidanje grijeha poganstva i otkupljenje iz ropstva okultnih vladajućih oligarhija. Kralj nad kraljevima proglasio je opći jubilej kojim su svima ljudima oprošteni njihovi dugovi, a izubijanoj ekonomiji omogućen nov, svjež početak. I nakon takvog oslobađajućeg čina, ljudsko spasenje i prosperitet ostaju ovisni samo o vjernosti Izraelovom Bogu (a ne Mammonu, bogu pohlepe) i njegovom ekonomskom zakonu koji nalaže dijeljenje, praštanje i zabranu lihve, te o dobrim djelima svakog pojedinca koja će pridonositi realnoj, produktivnoj ekonomiji za izgradnju stabilnijeg i boljeg društva.

U Evanđeljima, Isus kontinuirano ističe razliku između takve konstruktivne ekonomije, nasuprot predatorskoj eksploataciji koja vodi u ropstvo i propast. U prispodobi o talentima jasno uči: bogatstvo se ima investirati, a ne zgrtati. Prispodoba o mladom bogatašu - koji je, kako je to u antici uglavnom slučaj, vjerojatno bio zemljoposjednik čije se bogatstvo temeljilo isključivo na skupljanju rente od tuđeg poljoprivrednog rada, dakle, na nikakvoj vlastitoj produktivnoj aktivnosti – uči da su dugoročno najisplativije investicije one koje osiguravaju boljitak najugroženijim slojeva društva: „Prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu!“.


Porez na financijske transakcije - ovako ga se utjerivalo u klasičnoj antici.

Epizoda u Jeruzalemskom hramu, u kojem Isus gubi živce i iz njega bičem tjera mjenjače novca, pokazuje što misli o tome da se bogatstvo zgrće čistom financijskom špekulacijom. Židovi naime nisu smjeli u hramsko svetište, shodno starozavjetnim zabranama o idolopoklonstvu, unositi rimske kovanice s likom poganskog cara, nego su prethodno u dvorištu hrama morali zamijeniti iste za posebni, posvećeni hramski šekel, a hramske trgovine i mjenjačnice su ih, naravno, pelješile izrazito nepovoljnim tečajevima. Činjenica da je to bila jedina stvar u cijeloj Isusovoj misiji koja ga je potakla na nasilje dovoljno govori o tome kako se u financijske mešetare treba utjerati strah od Boga.

U praksi brutalne ekonomske opresije Rimskog imperija, rani kršćani ustrojili su alternativnu ekonomsku zajednicu – a to je prvotno značenje riječi crkva, grčki eklesia – zajednica – koja, smatrajući se oslobođenom Kristovim otkupiteljskim činom, posvetila radu na realnoj, produktivnoj ekonomiji. „Bogu Božje, a caru carevo“, poručio je Isus na pitanje što raditi s carskim novcem. Drugim riječima, umjesto da se petljaju s iluzornom monetarnom ekonomijom Rimskog imperija, kršćani su se imali posvetiti realnoj ekonomiji – dakle Božjim djelima – a to je značilo brigu o siromašnima, bolesnima, robovima, itd., to jest: aktivnostima koje nose trajnu vrijednost razvoju ljudskog društva.

Bio je to upravo proročanski savjet. Kroz stoljeća nakon Krista, Rimsko je carstvo ušlo u višestoljetni period hiperinflacije prema kojoj Weimar izgleda kao mala beba. Carevi su, naime, kontinuirano pelješili svoje podanike smanjujući sve više i više omjer srebra u kovanicama, sve dok naposlijetku u jednom nominalno srebrnom dinaru („antonianu“) udio srebra nije iznosio svega 2 promila (0.2%!). To dovodi do potpunog kolapsa monetarnog, trgovačkog i ekonomskog sistema unutar carstva, koje do 5. stoljeća – naročito u europskom dijelu – ostaje toliko bankrotirano da više nije u stanju izdržavati vlastitu vojsku. Morali su početi unajmljivati barbarske plaćenike – Gote, Franke, Vandale, Hune, itd. – kojima se kao plaća dodjeljivalo još jedino što je Rimu ostalo: zemlje na teritoriju imperija. Tako se Zapadno Rimsko carstvo šapatom raspalo na buduća feudalna kraljevstva srednjovjekovne Europe.


Arheologija rimske inflacije: očito je smanjenje udjela srebra u kovanicama.

S druge strane, utjecaj i prosperitet kršćanske crkve sve je više jačao kroz ta stoljeća, što indicira i sve veći broj carskih progona kojima je bila podložena. Usred propadajućeg imperija, koji sada sve češće i češće mora doslovce pljačkati svoje stanovništvo da zgrne pare, kršćane njihov sustav produktivne ekonomije očito čini sve imućnijima, budući sve više dolaze na liste za odstrel (to jest, za arenu) Naposlijetku, početkom 4. stoljeća, rimska oligarhija pod Konstantinom odustaje od pokušaja direktne pljačke kršćana, te pokušava preuzeti kontrolu nad crkvenom ekonomijom kroz infiltraciju iste.

No, 325. godine, prvi ekumenski sabor u Nikeji zabranjuje lihvarenje kleru: kršćansko svećenstvo mora davati zajmove bez kamata i pomagati dužnicima, a ne ih penalizirati. Rimska aristokracija, koja sad mahom prelazi na kršćanstvo i puca na visoke pozicije u crkvi, ostaje tako bez stoljetnog izvora prihoda kroz financijsku eksploataciju. Preostaju još drevni poganski hramovi, koji su kroz tisuću godina fukcionirali kao banke starog vijeka. 395. godine, crkva i njih uspijeva sve pozatvarati i do početka 5. stoljeća, proglašava se opća zabrana naplaćivanja kamata na zajmove u cijelome carstvu. Nažalost, do onda je rimska ekonomija srozana praktički na nivo neolitika, te crkvi ne ostaje drugo nego da počne polako graditi novu europsku civilizaciju, iz ruševina antičkog imperija, ali na zdravijim ekonomskim principima.

Dakle, koje je pouka ove poduže, povijesno-teološke lekcije? Dugovi nisu sveti. Ljudska je civilizacija sveta, budući je za njen opstank, prema kršćanskom vjerovanju, sam Bog sebe žrtvovao. Ekonomija koja vjeruje u svetost dugova, te živi u fantazmagoriji monetarizma, na koncu će žrtvovati cijelu civilizaciju, srozavši je na nivo ropskih logora smrti, koji neće biti u stanju ništa proizvesti, a dugove nikad neće vratiti, nego će oni kontinuirano rasti u nedogled. Nasuprot tome, ekonomija kojoj je ideal izgradnja civilizacije, koja stremi proizvodnji novih vrijednosti, te realnom poboljšanju kvalitete života pojedinca, neće puno razmišljati o tome da zbriše nepotrebna dugovanja, jednom kada ona zaprijete zagušiti cijelokupno društvo.



Sretan Uskrs!

Post je objavljen 06.04.2012. u 22:24 sati.