Pregled posta

IZDATI I(LI) ŽIVJETI

apostoli i žudije na Bagalovićima

Diljem Neretve održavaju se obredi Velikog tjedna. Na Veliki četvrtak su održane Mise večere Gospodnje, a na Veliki Petak se u tri obreda: službi riječi, klanjanju križu i svetoj pričesti spominjemo Kristove muke. Pratimo Krista na njegovu putu poniženja, trpljenja, patnje i smrti. Pokora, post, žalost i ozbiljnost daju pečat tome danu.

Na spomen današnjeg dana od mnogih potresnih slika koje nam se javljaju u mislima o Kristovoj muci, misao nam u određenom trenutku skreće posebno na jednog apostola – Judu Iškariotskog, apostola koji je za 30 srebrenjaka prodao Isusa – čovjeka s kojim je je blagovao, propovijedao, čiji je nauk slijedio, za čiju vjeru je živio.
Na spomen Judinog imena, svi smo spremni reći “izdajnik” – svi spremno osuđujemo njegovo nedjelo i grozimo se od pomisli da je za 30 srebrenjaka izdao Boga, izdao Čovjeka koji je nevin. Juda zna da ono što radi nije dobro. Večer prije, na posljednjoj večeri, Isus navješta da će ga netko izdati, a Juda je upravo jedan od onih koji na Isusov navještaj izdaje pita Isusa “da nisam ja Gospodine?!”.

Svi smo svjesni Judine izdaje i osuđujemo je, ali koji bismo mi bili apostol od njih 12?
Da se malo podsjetimo da je među apostolima i Petar – apostol koji u strahu za svoj život, slobodu, društveni položaj, zaniječe poznastvo s Isusom kategorički tvrdeći da ne poznaje Isusa.
Tek na kukurik pijetla, Petru dolaze u svijest Isusove riječi “Ljubiš li me” i njegov spremni, čvrsti odgovor “Ljubim!”. Nakon kukurika Petar shvaća koliko je čvrsto govorio Isusu da ga ljubi, a onda ga već sutra 3 puta niječe. Nakon toga gorki plač Petra koji potresno pokazuje kako se lako odričemo Boga, kako ga lako po potrebi odbacujemo da bi sačuvali sebe ili neko svoje “dobro”.

Svi mi kršćani koji ove dane pristupamo obredima Velikog tjedna spremno u sebi odgovaramo da ljubimo Isusa, kategorički tvrdimo da smo kršćani, da ne izdajemo Isusa, da bi ga slijedili do smrti….

No stanimo, zamislimo se, razmislimo o svom dosadašnjem životu i nađimo u sebi (ne u drugima!) one životne trenutke u kojima smo svjesno zanijekali Boga, u kojima smo za šačicu kuna, za zrno moći, za sitnicu materijalnih dobara, “ugleda” u društvu, prodali svoju vjeru.

Juda prodaje svoju dušu za 30 srebrenjaka jer smatra da će time riješiti svoje životne problem – neće biti u nestašici životnih potrepština, društvenog ugleda i moći, ali Juda ne nalazi sreću u tom, materijalnom bogatstvu, već svjestan veličine svoje pogreške, oduzima sebi život jer se ne može nositi s težinom grijeha koji je počinio.

A za koliko mi svakodnevno prodajemo svoju dušu? Da li je prodajemo za “uslugu”, za “poznanstvo”, za posao, za “veličinu” i “ugled” u tuđim očima. Koliko smo puta svojim postupcima, koji su daleko od moralnih, svojom pričom kojom narušavamo tuđe odnose, tračevima kojima osuđujemo druge, a da sebe ne pogledamo, svojom sebičnošću, zanijekali Boga?
Nažalost svakodnevno padamo u sitnim i krupnim stvarima za koje ni ne shvaćamo koliku težinu nose.
Sudjelujemo u zabijanju čavli u ruke Gospodina, samo što ti čavli nisu od metala, već od naših riječi, a čekić nosi snaga naših djela i ruka.
Kunemo se da Ga nećemo izdati, da Ga ljubimo, a već idući dan prodajemo svoje vjerovanje i svoju dušu za šaku srebrenjaka.

Naša vjera se razapinje u modernom društvu, a mi vjernici nažalost kao i gotovo svi apostoli, skrivamo se jer se bojimo.

U situaciji kada je moral na vagi, kada trebamo jasno istaknuti svoje “da” ili “ne” naspram određene životne situacije, mi se zastidimo svoje vjere jer “to nije moderno” – “danas to više nije “in”. “Pa svi tako rade”, “tko ti se više toga drži”, “nisam ja svetac” česta su obrazloženja u kojima nastojimo opravdati svoju savjest zbog nemoralnog postupanja.

Dok Sv. Petar prihvaća posljedice svoj ponašanja i nastoji se promjeniti i postaje stijena na kojoj nastaje Crkva, Juda oduzima sebi život jer se ne želi mučiti u životu – ne želi proći put ka ozdravljenju duše – put u kojem se treba truditi slijediti Kristov nauk, koji nije lak, koji traži odricanja, opraštanja i ono nezamislivo - ljubav i razumijevanje prema neprijatelju.

Možda ćemo ovih dana smoći snage i upitati sebe “koji sam ja od apostola” – Juda koji izdaje, Petar koji ga niječe, Toma koji sumnja ili pak Ivan, onaj koji prati Isusa i Mariju u najtežim i naopasnijim trenucima nemareći za svoj život, slijedeći put spasenja.
Učinimo bar ovih dana da naš život postane sličan životu Ivana apostola koji je stajao uz Isusa i u najtežem trenutku – dok se smrt nadvija nad križem.

U našoj Neretvi su sve crkve, ona male i one velike na Velikom trodnevlju prepune, a naše procesije dostojanstvene. Nemojmo da ovo Trodnevlje bude samo folklorna svečanost - neka ovaj Uskrs bude i uskrsnuće naše duše koje nam je u ovim bremenitim vremenima potrebno možda više nego ikada.



Post je objavljen 06.04.2012. u 00:50 sati.